Učenje i proučavanje hrvatskog jezika Kamišibaj kao metoda poticanja jezično-komunikacijskih vještina u nižim razredima osnovne škole Iva Nemec Sveučilište u Zagrebu, Učiteljski fakultet Učenje i p(r)oučavanje hrvatskoga jezika, književnosti, dramske i medijske kulture Broj rada: 69 Pregledni rad Sažetak Kamišibaj je način pripovijedanja popraćen ilustracijama koje tijekom priče pripovjedač izvlači i izmjenjuje u stiliziranom drvenom okviru s vratašcima, svojevrsnom stolnom kazalištu, koji se u Japanu tradicionalno naziva butaj. U Hrvatskoj je umjetnost kamišibaja relativno nepoznata, ali u zadnje se dvije godine popularizira, pa sve češće kamišibaj postaje prepoznat kao uspješan medij za prenošenje svekolikih nastavnih sadržaja u odgojno-obrazovnom procesu. Usprkos tomu rijetka su istraživanja o njegovoj primjeni i učincima. Ovaj se rad bavi kamišibajem kao multimodalnom umjetnošću pripovijedanja, a cilj je njegove implementacije u nastavni proces poticanje razvoja jezično-komunikacijskih vještina kao jedne od osnovnih zadaća nastave Hrvatskoga jezika. U skladu s time cilj je ovoga rada istražiti učinke implementacije u nastavni proces te ukazati na prednosti uvođenja multimodalne umjetnosti kamišibaja kao uspješne metode u poticanja jezično-komunikacijskih vještina u nižim razredima osnovne škole. U ovome radu prikazani su rezultati kvalitativne analize intervjua provedenih s učiteljima razredne nastave u kojima se propitivalo njihovo iskustvo primjene kamišibaja u nastavi jezičnoga izražavanja, tj. u poticanju razvoja komunikacijske kompetencije učenika. Rezultati kvalitativne analize intervjua pokazuju pozitivno mišljenje učitelja o provedbi i učinku kamišibaja u radu s učenicima. Ključne riječi kamišibaj; komunikacijska kompetencija; multimodalnost; pripovijedanje priče; stav učitelja razredne nastave Jezik kao temelj ljudske komunikacije Čovjek je društveno biće. Biće koje komunicira. „Nema ljudske zajednice bez komunikacije“ (Šego, 2009, str. 121). Komunikacija je primanje i slanje poruka. Postoji mnogo načina kojima čovjek može komunicirati sa svijetom koji ga okružuje, a da bi sebe objasnio, čovjek se služi različitim komunikacijskim kodovima, sustavima znakova koji se slažu prema određenim zakonitostima. U tome mu umnogome pomaže umjetnost putem koje čovjek komunicira različitim znakovljem: riječima, glasovima, zvukovima, glazbom, bojama, materijalima, mirisima, pokretima, gestama, svjetlom, slikama, oblicima. Ipak, temelj je ljudske komunikacije jezik. „ Sposobnost učenja jezika smatra se, u medicinskom i psihološkom pogledu, jednom od najsloženijih vještina koja je svojstvena isključivo čovjeku“ (Gajović, 2012, str. 268, 269). Ferdinand de Saussure, otac moderne lingvistike i tvorac temelja europskoga strukturalizma, cjelokupnost jezičnog fenomena naziva jezičnom djelatnošću.   Opisujući razliku između jezika i govora, de Saussure pojašnjava kako je jezik organiziran sustav znakova, dok je govor njegova praktična realizacija. Govor je individualni ostvaraj jezika u komunikacijskom procesu. Iako je predispozicija realizacije jezika, odnosno sposobnost govorenja, čovjeku urođena, pojedinac ju tijekom života treba razvijati, njegovati, kultivirati. „U glasu pojedinca prirodno je ukodirana njegova anatomija, senzualnost i temperament, u njemu je utisnuta njegova biografija“ (Škarić, 2003, str. 147). Govorom pojedinac artikulira vlastiti unutarnji svijet, kreativno se izražava, sporazumijeva se s drugim ljudima. Riječi koje izabire da bi izrazio svoje misli, stavove i osjećaje, gradivni su dio njegove osobnosti. Čovjek se na različite načine sporazumijeva. „Jezično sporazumijevanje, u svojem usmenom ili pisanom obliku, najčešći je i najpotpuniji način sporazumijevanja među ljudima“ (Pavličević-Franić, 2005, str. 21).   U dinamici suvremenog života komunikacija među ljudima ubrzala se i sažela. „Posebno danas možemo promatrati svođenje jezika na informaciju, nestajanje stvaralačkog čina u govorenju, inflaciju riječi koje gube svoje bitno značenje i smisao“ (Velički, 2014, str. 20). Opet, neprekidno i posredstvom više usporednih komunikacijskih kanala, komuniciramo. Tehnologija nas je učinila komunikacijski dostupnijima nego ikada prije. Takva komunikacija, koja traži brz odgovor, sve rjeđe odabire govorenje kao primarnu jezičnu djelatnost. Uporaba tehnologije, posebice kod djece i mladih, tu komunikaciju dodatno ubrzava i apstrahira na niz skraćenica, znakova i pojednostavljenih računalnih grafičkih formata ( eng. GIF – graphics interchange format ) kojima se u pisanom obliku opisuje neko raspoloženje, reakcija, situacija, radnja ili osoba. Promjene koje su se u suvremenom komunikacijskom procesu dogodile, snažno su utjecale i na djecu koja govor ne usvajaju isključivo govorenjem već i slušanjem svojih govornih modela, u prvom redu roditelja. Upravo su te promjene jedan od razloga povećanja jezično-govornih teškoća kod djece predškolske i ranije školske dobi. „Razgovor s djecom neophodno je potreban za zdrav razvoj govora. Za nemali broj predškolske djece možemo ustvrditi da teško mogu izreći potpunu rečenicu, da neispravno govore, ili pak da svoje osjećaje i misli teško izražavaju riječima misli i osjećaje“ (Peti Stantić i Velički, 2009, str. 10). Istraživanja pokazuju da se kod gotovo svakog četvrtog djeteta mogu ustanoviti poremećaji u govoru ili komunikaciji (prema Peti Stantić i sur., 2009). Prema Velički i Topolovčan (2017, str. 79) podatci Hrvatskoga logopedskog društva iz 2008. godine pokazuju da je tada u Hrvatskoj 20 – 25 % djece predškolske dobi imalo jezično-govorne teškoće. Istraživanje koje je 2017. godine provedeno na uzorku od 125 djece triju gradskih predškolskih ustanova pokazalo je kako „pojavnost artikulacijskih poremećaja u djece srednje i starije predškolske dobi iznosi 56,8 % (67,2 %, kod dječaka i 45,9 % kod djevojčica) što je značajno više od dosadašnjih spoznaja, ali i puno bliže recentnim navodima stručnjaka iz prakse“ (Maldini, 2017.). Pretpostavlja se da je danas, u postpandemijsko doba, taj udio još i veći. Poticanje jezično-komunikacijskih vještina kod djece Govor, odnosno jezik, značajan je za cjelokupan razvoj djeteta. „Proces ovladavanja materinskim jezikom, iako ponajprije lingvistički određen, nije samo jezična nego i psihokognitivna i sociokulturološka sastavnica čovjekova razvoja. Riječ je o intelektualnome procesu kojim se, upravo zbog njegove složenosti, bave različite znanstvene discipline, ponajprije lingvistika, ali i psihologija, sociolingvistika, pedagogija, metodika hrvatskoga jezika i dr.“ (Pavličević-Franić, 2018, str. 300). Poticanje jezičnog razvoja, pa time i govorne kompetencije kod djece, ponajprije je zadaća roditelja, djetetovih prvih govornih uzora, nešto kasnije odgojitelja, a s polaskom u školu učitelja i nastavnika. Jezična kompetencija kod djeteta temelji se na usvajanju osnovnih jezičnih djelatnosti tijekom komunikacijskoga procesa, a to su vještine slušanja, govorenja, čitanja i pisanja. Prvi jezik na kojem dijete stječe jezičnu kompetenciju, materinski je jezik. Primarnim jezičnim vještinama: slušanjem i govorenjem ovladava prije polaska u školu, a ulaskom u odgojno-obrazovni sustav počinje učiti sekundarne jezične vještine: čitanje i pisanje. No u školi se učenici sustavno osposobljavaju za uspješnu komunikaciju na hrvatskom jeziku, što je ujedno i temeljni cilj učenja i poučavanja hrvatskoga jezika kao nastavnoga predmeta u osnovnim i srednjim školama. U sklopu predmeta Hrvatski jezik „učenicima se omogućuje primanje, razumijevanje, vrednovanje i stvaranje različitih govornih i pisanih tekstova primjenom komunikacijskih strategija“ ( Kurikulum nastavnog predmeta Hrvatski jezik za osnovne škole i gimnazije , 2019). „Riječ je o nastavnome sadržaju koji je ujedno materinski jezik, ali i komunikacijska osnovica za usvajanje drugih obrazovnih sadržaja. Stoga se od svih sudionika obrazovnoga procesa očekuje poticanje i razvoj jezičnih kompetencija“ (Pavličević-Franić, 2018, str. 300). To znači da se razvoj jezičnih vještina, u okviru svojih nastavnih predmeta i tema kojima se bave, trebaju baviti svi učitelji, naravno, isto vrijedi i za ostale sudionike u procesu: psihologe, logopede, pedagoge, školske knjižničare. „Upravo je s tom namjerom međupredmetnog povezivanja u okviru Cjelovite kurikularne reforme donesena odluka da se oblikuje nekoliko krovnih područja koja natkriljuju pojedinačne nastavne predmete i nastavne sadržaje“ (Peti-Stantić, 2019, str. 118). Jedno je od tih područja jezično-komunikacijsko, koje kao takvo nije postojalo u dosadašnjim planovima i programima. Potrebu za takvom domenom pokazuju i rezultati mnogih prije provedenih istraživanja diljem hrvatskih osnovnih škola. O njima, u knjizi Od usvajanja do učenja hrvatskoga jezika , piše Katarina Aladrović Slovaček, gdje navodi kako se pri poučavanju materinskoga jezika u hrvatskim školama ne potiče dovoljno razvoj komunikacijskih sposobnosti te navodi istraživanja provedena u Hrvatskoj od 1991. do 2010. godine „koja dokazuju da učenici osnovnih škola u usvajanju gradiva materinskog jezika puno više vremena troše na učenje lingvističkih pravila i normi (lingvistička kompetencija), a puno manje vremena na primjenu tih pravila i stjecanje pragmatičnih jezičnih znanja (komunikacijska kompetencija)“ (Aladrović Slovaček, 2019, str. 81). Jezične kompetencije: lingvistička i komunikacijska Kada se govori o jezičnim kompetencijama, valja razlikovati lingvističku i komunikacijsku kompetenciju. „Komunikacijska kompetencija podrazumijeva uporabno jezično znanje u konkretnim situacijama (funkcionalna komunikacija), a lingvistička se kompetencija odnosi na teorijsko znanje o jeziku odnosno poznavanje pravila, normi i definicija (gramatička stručnost)“ (Pavličević-Franić, 2018, str. 301). Kurikulum nastavnog predmeta Hrvatski jezik (2019) za svaki stupanj obrazovanja određuje stupanj usvojenosti obiju kompetencija. Dunja Pavličević-Franić ističe važnost redoslijeda usvajanja u određenoj razvojnoj dobi. „Valja krenuti od komunikacijske prakse do teorijskoga znanja“ (Pavličević-Franić, 2018, str. 301) , a ne obratno, kako je  u hrvatskome školstvu bila praksa. „ Komunikacijska kompetencija, uz jezičnu (lingvističku) kompetenciju, sadrži cijeli niz izvanlingvističkih čimbenika u koje je uključen i društveni kontekst te neposredno okruženje“ (Aladrović Slovaček, 2019, str. 79). Ako razvoj komunikacijske kompetencije promatramo kroz prizmu osnovnoškolskog školskog sustava – mjesta osnovnog, obaveznog i formativnog obrazovanja svakog djeteta – zanimanje pobuđuje upravo način na koji se taj proces učenja provodi. Koje su to metode i postupci kojima se mogu poticati jezično-komunikacijske kompetencije u nižim razredima osnovne škole? Odgovor zasigurno leži u promišljenom odabiru nastavnih metoda kao i raznolikih sadržaja za ostvarivanje odgojno-obrazovnih ishoda, koji se u Kurikulumu nastavnog predmeta Hrvatski jezik (2019) proširuju i produbljuju načelom vertikalno-spiralnoga slijeda, odnosno, sastavnice razrade ishoda razvijaju se u svakom sljedećem razredu kompleksnijim prijedlozima sadržaja i aktivnosti. Izbor metoda kojima se pristupa različitim sadržajima prepušta se samom učitelju. U ovom radu predstavit će se umjetnost kamišibaja kao moguća metoda za poticanje jezično-komunikacijskih kompetencija djece u procesu ranoga učenja materinskog jezika. Prema Piagetovoj kognitivističkoj teoriji to razdoblje traje od sedme do dvanaeste godine, kada se dijete nalazi u fazi konkretnih misaonih operacija . „U tome razdoblju treba poticati razvoj komunikacijske kompetencije u odnosu na lingvističku kompetenciju“ (Pavličević-Franić, 2005, str. 22). S obzirom na to da se predmet Hrvatski jezik razvija u okviru osnovnih jezičnih djelatnosti: slušanja, govorenja, čitanja i pisanja, prema Pavličević-Franić (2018, str. 302.), „najbolja se obrazovna postignuća ostvaruju jezičnim međudjelovanjem, odnosno uspješnim kombiniranjem vježbi jezičnoga primanja (slušanje, čitanje) i vježbi jezične proizvodnje (govorenje, pisanje).“ Sve ove jezične vještine objedinjuju se u kamišibaju – pripovijedanju uz slike koje uključuje sve spomenute jezične djelatnosti i koji može poslužiti kao dobar poticaj za razvoj jezično-komunikacijske kompetencije kod učenika osnovnoškolske dobi. Umjetnost kamišibaja Umjetnost kamišibaja potječe iz Japana, zemlje duge tradicije umjetnosti pripovijedanja uz slike. To je način pripovijedanja priča popraćenih slikama koje se izmjenjuju u malom drvenom okviru  koji se naziva butaj. Kamišibaj-priče pripovijeda kamišibajar. U začetcima ove atraktivne izvedbeno-pripovjedne forme to je bio ulični pripovjedač koji je svoj butaj najčešće vozio na biciklu kojim je putovao gradskim ulicama, ne bi li uvijek svježe oslikane priče lakše doveo do svoje publike. Sam naziv ove hibridne forme u sebi objedinjuje dva pojma: papir (kami) i kazalište / dramska igra (shibai), što u doslovnom prijevodu s japanskoga znači papirnato kazalište (De las Casas, 2006; McGowan, 2010; Nash, 2009). S obzirom na dugu tradiciju hibridnih medija u Japanu, korijeni kamišibaja mogu se dovesti u vezu s više pojava: s drevnim (12. st.) govorenjem budističkih priča koje uključuje prikazivanje ilustriranih svitaka pomoću kojih su budistički svećenici opisivali svoja hodočašća (Nash, 2009, str. 57), ili, pak, s kasnijim pojavama čije postojanje uzrokuje nastanak suvremenog kamišibaja, poput oratora i vokalnih izvođača dijaloga i naracije nijemog filma. Kamišibaj koji danas poznajemo pojavljuje se u recentnoj prošlosti, između dva svjetska rata, krajem dvadesetih godina prošlog stoljeća, u vrijeme velike ekonomske depresije koja je harala Japanom dodatno opustošenim velikim potresom (potres Kanto 1923. godine). Ako to razdoblje promatramo s obzirom na kronologiju razvoja hibridnih umjetnosti, možemo reći da je vrijeme nastanka i razvoja umjetnosti kamišibaja upravo vrijeme globalne pojave i popularnosti nijemog filma. Stoga „nastanak ove pripovjedne forme, svojevrsne 'filmske minijature' pomoću koje je stvoren novi način izvođenja priča, nije slučajnost“ , već suvremena varijacija nacionalne povijesne tradicije hibridnih medija nastala „kombinacijom znanja postojećih tehnika svoga vremena“ (McGowan, 2010, str. 5). Kamišibaj se sastoji od serije oslikanih kartica koje se smještaju u butaj – pozornicu izrađenu od trešnjina drveta koja usmjerava, odnosno kadrira, pažnju gledatelja. Svaka priča počinje ritualnim otvaranjem, a završava zatvaranjem triju vratašaca butaja. Kamišibaj-priču interpretira, raznim popratnim instrumentarijem obogaćuje te do publike „dobacuje“ kamišibajar, pazeći na balans između vizualnoga i auditivnoga, izvedenoga i izgovorenoga. Kamišibajar iznosi priču izvlačeći odabranom dinamikom kartice koje priču vizualno upotpunjuju. On je most između priče ilustrirane na nizu kartica i publike, on priči udahnjuje život, zadaje intonaciju, glasovno interpretira likove, donosi odluku o tome hoće li priča biti ispričana samostalno, bez učešća publike, ili će od publike tražiti da svojom participacijom obogati tijek priče. Upravo zbog njega kamišibaj jest kazališna umjetnost. U početcima tekst kamišibaj-priče nije bio zapisan na poleđini kartica već je priču kamišibajar smišljao i crtao sam ili ju je uzimao u najam i od iznajmljivača u kratkim crtama bio upoznat s tekstom. Tu je njegova sloboda, ali i odgovornost, za interpretaciju sadržaja priče koju iznosi publici, posebice onoj mladoj, bivala još većom.   Povijesni kontekst i razvojni put umjetnosti kamišibaja Kada je riječ o umjetnosti kamišibaja koja se u Japanu rodila početkom 20. stoljeća, razlikujemo dvije temeljne vrste: ulični kamišibaj ( gaitô Kamishibai ) i obrazovni kamišibaj ( kyôiku Kamishibai) (McGowan, 2010, str. 47; Orbaugh, 2014, str. 45). Osim što je među njima postojala razlika na sadržajnoj razini priče, značajne su razlike i u načinu na koji se pristupalo iznošenju sadržaja, odnosno stilu pripovijedanja. Ulični kamišibaj podložan je autorskoj interpretaciji, imaginaciji i elokvenciji pripovjedača ili, preciznije rečeno, priča uličnog kamišibaja nije nikada bila čvrste strukture, odnosno zapisana na poleđini kartice, već je bila sklona autorskoj nadogradnji svakoga pojedinačnog pripovjedača. Za razliku od ulične umjetnosti kamišibaja, priča u obrazovnom kamišibaju bila je ujednačenog broja kartica, s jasnom moralnom ili odgojno-obrazovnom porukom, nepromjenjiva i zapisana na poleđini kartica, a kamišibajar koji ju je izvodio, imao je jasne upute o načinu na koji se priča izvodi pred publikom. S obzirom na to da je popularnost kamišibaja u Japanu rasla vrtoglavom brzinom, umjetnost pripovijedanja uz pomoć slika postala je zanimljiva svim onima, najčešće muškarcima, koji su u doba velike ekonomske depresije ostali bez posla pa su u tom ekonomičnom i lako prenosivom mediju vidjeli priliku za zaradu i osiguravanje egzistencije. Kamišibajari su, naime, uz pripovijedanje priča, svojoj publici prodavali slatkiše koji su imali ulogu kupljene ulaznice za predstavu. No to je bio i jedan od faktora koji su doveli do pada kvalitete i umješnosti samog kamišibaja, budući da novonastali kamišibajari više nisu bili isključivo iskusni i elokventni pripovjedači, glumci i umjetnici. Ta pojava i ne bi bila toliko zabrinjavajuća da rabota kamišibajanja nije preplavila ulice Japana. Prema Orbaugh (2014), pionirka obrazovnog kamišibaja Imai Yone u svojim zapisima navodi kako je na ulicama Tokija oko 1930. godine istovremeno djelovalo 2 500 kamišibajara, pa se pretpostavlja da je kamišibaj-priče u Japanu dnevno gledalo dva milijuna djece. Upravo zbog bagatelizacije samog medija, moralno dvojbenih sadržaja i upitnih sanitarnih uvjeta i kvalitete slatkiša koji su se prodavali, kamišibaj je postao česta meta prozivke i napada od strane roditelja te angažiranih učitelja koji su sadržaj uličnoga kamišibaja proglasili neprimjerenim za djecu. Zbog toga je ulično kamišibaj-kazalište, ubrzo poprimilo supkulturni kontekst i njegov daljnji razvoj krenuo je u smjeru razvoja stripa, odnosno kulture mange. Zasluge za kamišibaj koji danas poznajemo i uzimamo kao standard, pripisujemo prije svega japanskoj katoličkoj misionarki Imai Yone koja je prepoznala pedagoški potencijal ovog medija te je, prvotno ulični, kamišibaj prilagodila igranju u zatvorenim prostorima. U novinskom članku kojim se obraća sve glasnijim učiteljima koji su pisali o kamišibaju kao prijetnji mladoj publici, Imai Yone piše kako su u „kamišibaju srce izvođača i gledatelja jedno, što ga čini savršenim medijem za prenošenje poruka potlačenima i odbačenima“ (Orbaugh, 2014, str. 50). Tako je nastao obrazovni kamišibaj. Upravo njezino prepoznavanje komunikacijskog potencijala ovoga hibridnog medija napravit će pozitivni zaokret u putanji razvoja umjetnosti kamišibaja. Imai Yone pripadala je skupini progresivnih japanskih učitelja, koji su, kao što to učitelji rade i danas, tragali za načinima, metodama i sredstvima kojima će željene sadržaje uspješno prenijeti svojim učenicima, a kamišibaj, tada iznimno popularan među svim dobnim uzrastima, a posebice djecom, već je u tome sam po sebi bio uspješan. Trebalo ga je samo sadržajno oplemeniti, formalno prilagoditi potrebama poučavanja te izvedbeno pojednostaviti kako izvedba pojedinca ne bi zasjenila sadržaj koji se želi prenijeti. To je Imai Yone i napravila, njezin rad bio je vizionarski ali i dobro isplaniran. Yone je oko sebe 1933. godine okupila skupinu kamišibaj-misionara te je unajmila likovne umjetnike kako bi joj nacrtali seriju starozavjetnih priča. Prva je odlučila tiskati kamišibaj, prilagodivši format kartica formatu časopisa u kojem je objavljivala priče. Crno-bijele slike koje su izašle u časopisu bilo je moguće zalijepiti za karton, obojiti i upotrijebiti za kamišibaj-predstavu. „Još jedna od inovacija koju njoj pripisujemo jest tekst priče otisnut na pozadini koji su tijekom izvedbe pripovjedači čitali“ (Sitar, 2018, str. 32). Njezin rad vrlo brzo postaje zamijećen te Imai Yone pokreće vlastitu izdavačku kuću Kamishibai Kankōkai. Tim putem kreću i dvojica vrlo utjecajnih edukatora – Takahashi Gozan inicira izdavačku kuću Zenkōsha koja izdaje serije budističkih priča za djecu predškolske dobi (Orbaugh, 2014, str. 50), a Matsunaga Kenya izdaje prvu obrazovnu priču nereligiozne tematike. Matsunga se bavio i socijalnim radom u kojem je često poticao djecu i mlade na izrađivanje i iznošenje vlastitih priča. Upravo od njega dolazi danas vrlo popularan kamišibaj Tezukuri (ručno izrađeni kamišibaj) što je postalo sinonim za autorski kamišibaj, odnosno onaj koji izvođač sam ostvari. Autorski kamišibaj kasnije postaje prepoznat u odgojno-obrazovnim procesima kao didaktičko sredstvo, ali i kao umjetnički, pripovjedački ostvaraj, te se vrlo brzo širi po cijelome svijetu. Danas u Japanu, ali i širom svijeta, postoje mnogi festivali autorski nacrtanog, napisanog i izvedenog kamišibaja. Tezukuri svoje sljedbenike i kamišibajare nalazi i u Hrvatskoj, a od 2021. godine oni se okupljaju jednom godišnje u Istri na Teatrinu – festivalu priče, stvaralačke igre i kamišibaj kazališta.   Iako je danas kamišibaj kao izvedbena umjetnost na ulicama Japana već povijesna memorabilija, njegova priča tu ne staje. Svoju renesansu doživljava u novije vrijeme kada umjetnost kamišibaja otkrivaju pripovjedači, lutkari, ilustratori, knjižničari i odgojno-obrazovni djelatnici diljem svijeta. U svakoj kulturi udomaćio se na svoj način (Sitar, 2018, str. 10). Možda je preciznije reći da način na koji se diljem svijeta kamišibaj danas razvija najviše ovisi o interesu onih u čije je ruke došao. Pripovjedači diljem svijeta djeluju različitim stilovima, razvijaju različite načine iznošenja priče, manje ili više uključuju publiku, različitim ritualiziranim pokretima izvlače ilustrirane kartica, scenski nastup upotpunjuju različitim gestama, odabiru kostimografiju i vlastite pripovjedačke perspektive. Lutkari se igraju sa samim medijem i istražuju njegove scenske mogućnosti. Ilustratori nalaze nove likovne tehnike i drukčije načine likovnog prikazivanja priče, uključujući jezike drugih medija, poput onog kojim strip prikazuje radnju ili kojim se umjetnost filma igra planovima i kadrovima. Sektor koji je kamišibaju podario novi život, jest upravo onaj odgojno-obrazovni. Pedagoški potencijal koji je Imai Yone uočila 1933. godine, odgojno-obrazovni djelatnici 21. stoljeća pretaču u didaktičko sredstvo za prenošenje najrazličitijih sadržaja. U čemu je zapravo tajna kamišibaja? Ako se prisjetimo sastojaka sto godina stare recepture prvih obrazovnih kamišibaj-misonara, prepoznat ćemo sljedeće elemente: ekonomičnost medija koji se sastoji od lako prenosivog drvenog okvira i ilustriranih listova te kadrirani likovni prizori čija je sadržajna razina potpomognuta (naglašena, pojašnjena) vokalnom izvedbom izvođača. Ono što oko promatrača vidi, glas pripovjedača značenjski nadopunjuje. Ako to prevedemo u terminologiju naratologije, reći ćemo da njegova tajna leži u višeglasju i multimodalnosti. Kamišibaj kao multimodalna pripovijed U ovom se radu kamišibaj promatra kao pripovjedni iskaz – priča koja se realizira pripovijedanjem. U tu svrhu u ovom će se radu za kamišibaj-priču upotrijebiti naziv pripovijed, termin koji predlaže Smiljana Narančić Kovač (2015) jer se, kako navodi, prema opće prihvaćenoj koncepciji Rolanda Barthesa, pripovjedni tekst može oslanjati na artikuliranu jezičnu djelatnost, usmenu ili pisanu, na čvrstu ili pokretnu sliku, na pokret, ili na određenu mješavinu svih tih sastojaka. „Prema njemu pripovjedni tekst pronalazimo u mitu, predaji, priči, drami, pantomimi, oslikanom platnu, na vitražu, filmu, u konverzaciji“ (Narančić Kovač, 2015, str. 26). Ako kamišibaj promatramo kao pripovijed, potrebno je istaknuti i to da se priča u kamišibaju ostvaruje višeglasnim diskursom, odnosno kolopletom različitih umjetnosti, što se podudara s Chatmanovim poimanjem pripovijedi jer upravo on ističe kako je istu priču moguće prenijeti različitim diskursima (isto). Kamišibaj-pripovijed ostvaruje se kompleksnim suzvučjem različitih umjetnosti, u njoj se prožimaju kazališna, likovna, književna i filmska umjetnost te umjetnost stripa. Odnosno, umjetnost kamišibaja sastoji se od heterogenih elemenata preuzetih iz više različitih umjetnosti. Rezultat je toga miješanje medija, a ne odanost jednom čistom mediju, što za rezultat ima nastanak hibridnih, multimodalnih medija. Upravo takva umjetnička praksa dijelom proizlazi iz japanskoga poimanja da su sve umjetnosti u suštini jedna umjetnost. Manifestacija te tendencije miješanja medija upravo je i sama umjetnost kamišibaja. Kamišibaj je višestruki pripovjedni medij koji nastaje u suodnosu većeg broja umjetnosti koje objedinjuje. Takav tekst, kako navodi Taylor (prema Aladrović Slovaček, 2013, str. 70), „ima više od jednoga moda i naziva se multimodalim jer se njegovo značenje stvara u sinkronizaciji različitih modova.“  „Postoje različite vrste pisanih i govorenih multimodalnih tekstova u koje su inkorporirane boje, zvukovi, prostor, arhitektura, sjene, svjetlo, slike koje zajedno s tekstom čine jednu cjelinu. Interpretacija multimodalnoga teksta uključuje različita znanja te može poslužiti kao dobar poticaj za razvoj jezično-komunikacijske kompetencije“ (Aladrović Slovaček, 2013, str. 1). Kamišibaj u Hrvatskoj Iako je u Hrvatskoj umjetnost kamišibaja uglavnom nepoznata, tijekom zadnjih dviju godina popularizira se različitim festivalima, projektima te edukacijama za odgojno-obrazovne djelatnike. Jedan je od takvih projekata i višednevni edukacijski projekt Zagrli me pričom čiji su nositelji organizacija Kaleido te Učiteljski fakultet u Zagrebu. Na edukaciji je tijekom siječnja i veljače 2021. godine sudjelovalo 200 studenata razredne nastave iz Čakovca, Petrinje i Zagreba te 300 odgojitelja i učitelja iz cijele Hrvatske. Nakon višednevnoga programa edukacije i jednomjesečnoga mentorskog vođenja sudionika edukacije, u sklopu istog programa, uslijedila je i revija pripovijedanja kamišibaj-priča na kojoj se okušalo 64 sudionika. Od 2021. godine kamišibaj u Hrvatskoj sve više se prepoznaje kao uspješan medij za prenošenje svekolikih nastavnih sadržaja u odgojno-obrazovnom procesu i njegova popularnost raste. Usprkos tomu rijetka su istraživanja o njegovoj primjeni i učincima, dijelom i zbog toga što u Hrvatskoj još uvijek postoji relativno mali broj učitelja i odgajatelja koji su umjetnost kamišibaja kao didaktičkog sredstva uključili u svoju nastavnu praksu.  Stavovi učitelja razredne nastave o upotrebi kamišibaja u nastavnome procesu – prikaz istraživanja Cilj je ovoga istraživanja bio dobiti uvid u stavove učitelja razredne nastave o upotrebi kamišibaja u nastavnom procesu. Htjelo se ponajprije ispitati što je, ukupno gledajući, kamišibaj unio u nastavni proces. Naime, suvremena nastava materinskoga jezika počiva na načelima zanimljivosti i suvremenosti, pa se uvođenje multimodalnoga teksta, koji nastavni proces čini izazovnim i kreativnim te prepunim mogućnosti, uzbuđenja i znatiželje, čini kao dobrodošao način prenošenja znanja svekolikog sadržaja. Samim time nastavni sadržaj postaje polazišna točka učeničkog stvaralačkog reagiranja, nesputane interpretacije, komunikacije s materijom i suradničkog učenja. Kako suvremena nastava počiva i na načelu teksta, htjelo se istražiti kriterije po kojima učitelji izabiru tekst za kamišibaj-izvedbu. Potom se htjelo ispitati stavove učitelja o zahtjevnosti tehnike kamišibaja za djecu mlađe školske dobi (razredne nastave). Nadalje se tražio uvid u stavove učitelja o pozitivnim učincima koje uporaba kamišibaja u nastavi donosi učenicima. Naime, gledajući i slušajući izvedbu kamišibaja, učenici aktivno slušaju priču. Slušanje je jedna od četiriju jezičnih djelatnosti prema kojima su u Kurikulumu nastavnoga predmeta Hrvatski jezik (2019) oblikovani odgojno-obrazovni ishodi. U ulozi aktivnog slušatelja učenik sluša (i gleda) multimodalnu kamišibaj-priču koju pripovijeda učitelj, a nakon odslušane (i odgledane) priče može odgovoriti na pitanja o slušanome tekstu i postaviti dodatna pitanja, što i jest jedan od odgojno-obrazovnih ishoda u jezično-komunikacijskom području (npr. A1.2.). Osim toga, govorenje kamišibaj-pripovijedi izvedben je čin koji učitelja postavlja pred učenike kao živog govornika te kao jezični i govorni uzor. Kako kamišibaj-pripovijed nije žanr već medij, ona može biti žanrovski i tematski vrlo raznolika: od pitalica, malešnica, kratkih zagonetki i brojalica preko poetskih tekstova pa sve do kompleksnijih proznih pripovjedi. Ta raznolikost mladom čitatelju kroz višeglasje različitih umjetnosti može na zavodljiv i zanimljiv način odškrinuti vrata svijeta književnosti. Pretpostavilo se da bi i to mogao biti jedan od pozitivnih učinaka uporabe kamišibaja u nastavi. Osim toga, prilikom izvedbe kamišibaja učenik može biti postavljen u aktivnu ulogu govornika. U toj ulozi učenik se suočava s više izazova: javnim govorenjem pred publikom (učenicima svoga razreda), izvlačenjem oslikanih kartica (dinamika priče) te samim govorenjem (pripovijedanjem priče sa svim pravilima javne izvedbe). Pritom mu butaj (okvir za pripovijedanje unutar kojega su smještene ilustracije) može uvelike pomoći – može poslužiti kao paravan da se iza njega sakrije, sigurna luka koja sadrži sliku i ponešto teksta. Ta ista ilustracija može učeniku istovremeno biti podsjetnik na tijek priče, poticaj za komunikaciju s publikom u formi postavljanja pitanja ili polazišna točka na koju se naracija nastavlja. Odgojno-obrazovni ishodi koje učenik ostvaruje prilikom pripovijedanja uz pomoć slika jesu sljedeći: pripovijedanje priče prema nizu slika (A 2.1), pripovijedanje događaja kronološkim slijedom (A 2.1), razumijevanje strukture priče (uvod, središnji dio, završetak) (A 3.1) te prilagođavanje tona, intonacije i stila (A 3.1) pričanja situacijama u priči. Na koncu, sinestezija različitih umjetnosti koja umjetnost kamišibaja čini multimodalom može pridonijeti ostvarenju zadaća nastave jezičnoga izražavanja, prije svega za razumijevanje konotacije i višeznačnosti riječi uz istovremeno učenje novih riječi. Cilj je ovoga istraživanja bio utvrditi pokazuje li se sve navedene mogućnosti uporabe kamišibaja i u stvarnom iskustvu nastavnika. Metodologija istraživanja i uzorak ispitanika Za potrebe pisanja ovog rada provedeno je istraživanje na uzorku od 100 učitelja razredne nastave koji su u siječnju 2021. godine sudjelovali u programu višednevne edukacije o kamišibaju i umjetnosti pripovijedanja Zagrli me pričom 2021. , a potom su uveli u svoj nastavni proces kamišibaj kao metodu rada i približavanja sadržaja djeci razredne nastave te su se, sa svojim iskustvima, ponovno okupili na programu edukacije o kamišibaju Zagrli me pričom 2022. Među njima je provedena anketa radi istraživanja zadovoljstva kamišibajem kao didaktičkim medijem te ispitivanja u kojoj se mjeri taj medij može koristiti u nastavi jezičnoga izražavanja za poticanje jezično-komunikacijskih vještina kod učenika nižih razreda osnovne škole. Učitelji razredne nastave bili su za ovo istraživanje posebno zanimljiva ciljana skupina jer poučavaju djecu osnovnim jezičnim djelatnostima: slušanju, govorenju, čitanju i pisanju, a istovremeno se mogu medijem kamišibaja koristiti i u drugim nastavnim predmetima. Preciznije rečeno, mogu se igrati različitim diskursima kamišibaja te u njemu objediniti znanja iz različitih predmeta, baš kao što je to i svojstveno ovomu multimodalnomu mediju. Podatci su prikupljeni ispunjavanjem anketnog upitnika. Od ukupno 100 sudionika, 97 je bilo učiteljica i 3 učitelja razredne nastave. Njih 6 %  bilo je u dobi od 20 do 30 godina, 24 % od 31 do 40, 47 % od 41 do 50 godina, a 23 % od 51 do 65 godina. Među ispitanicima 26 % njih imalo je do 10 godina radnog iskustva, 35 % od 11 do 20, a najbrojniji postotak,  39 %, pripada onima s 21 i više godina radnoga iskustva u razrednoj nastavi. Rezultati Što je kamišibaj unio u nastavni proces? U anketi se od sudionika tražilo da, koristeći se samo trima riječima, izraze što je u njihov svakodnevni rad i nastavni proces unio kamišibaj. Rezultati dobiveni uz pomoć digitalnog alata Word cloud pokazali su da je za ispitanike kamišibaj u nastavi značio: izazov (60 odgovora), kreativnost (50 odgovora), radost (49 odgovora), veselje (36 odgovora), zanimljivost, novost, uzbuđenje, mogućnost, oduševljenje, zadovoljstvo (24 odgovora), komunikacija, inspiracija, znatiželja, stvaralaštvo (16 odgovora). Koji tekst izabrati za kamišibaj? Pri navođenju i rangiranju kriterija kojima su se vodili pri izboru teksta, odnosno priče koju će učenici potom samostalno uprizoriti i oslikati, 76 % ispitanika vrši odabir priče prema primjerenosti sadržaja dobi djece. Ostali kriteriji odabira priče jesu: mogućnosti koje priča nudi za likovnu ili scensku interpretaciju (16 %) te jasnoća i sažetost teksta (8 %). Mogu li učenici razredne nastave likovno i pripovjedno ostvariti kamišibaj? U provedenoj anketi 100 % sudionika smatra da učenici razredne nastave (1. – 4. razreda) mogu sami likovno ostvariti i izvesti kamišibaj-priču. Koje dobrobiti donosi kamišibaj učenicima koji slušaju i gledaju izvedbu? Sudionici ankete naveli su niz pozitivnih učinaka koje su primijetili da ima kamišibaj-priča za učenike. Čak 91 % ispitanika navodi kako izloženost kamišibaj-priči uči djecu vještini aktivnoga slušanja. Među sudionicima ankete, njih 77 %  navodi kako slika, odnosno ilustracija kao integralni dio kamišibaj-pripovijedi, učenicima tijekom priče pomaže razumjeti neke manje poznate ili nepoznate riječi te im na taj način olakšava razumijevanje teksta i učenje novih pojmova. U provedenoj anketi 44 % sudionika istaknulo je usvajanje smjera čitanja i ostalih predčitalačkih vještina pomoću ovog multimodalnoga medija. (Kamišibaj-pripovijed prati slijed izvlačenja kartica u smjeru u kojem se tekst čita. U Japanu je to s desna na lijevo, a u Europi s lijeva na desno.) U provedenoj anketi  67 % sudionika navodi kako uvođenje kamišibaj-pripovijedi u sat književnosti učenicima stvara motivaciju za buduće čitanje. Čak 85 % ispitanika ankete navodi kako učenici slušanjem kamišibaj-priče usvajaju govorne vrednote jezika (mimika i geste, intonacija, tempo, stanka, boja glasa) dok 65 % sudionika navodi kako se učenici neposredno uče važnim sastavnicama umijeća pripovijedanja. Zanimljivo je istaknuti kako je 95% ispitanih učitelja potvrdilo da im pripovijedanje priče koristi za poticanje znatiželje kod učenika, a 79% kako učenici tijekom slušanja kamišibaj-priče neposredno usvajaju i pravila kazališnog bontona (pozorno slušanje, sudjelovanje, pljesak). Pozitivni učinci kamišibaja na učenike koji slušaju i gledaju izvedbu prikazani su na Grafikonu 1. Grafikon 1. Učinci izloženosti izvedbi kamišibaj-priče na učenike   Koje dobrobiti donosi kamišibaj učenicima koji samostalno pripremaju izvedbu? Sudionici ankete navodili su,  također, pozitivne učinke kamišibaja koje su primijetili na djeci dok su sama ili u skupini izrađivala kamišibaj-priču. Čak 97 % ispitanika navelo je povećanu svijest i uspješnije usvajanje govornih vrednota jezika (mimika i geste, intonacija, tempo, stanka, boja glasa); 84 % interes djece za stvaralačkim pristupom književnom tekstu; 72 % navodi bolje razumijevanje književnog teksta; 68 % sudionika naglašava uočavanje ostalih kvaliteta i talenata učenika koji prije nisu dolazili do izražaja. Pozitivni učinci kamišibaja na učenike koji samostalno pripremaju izvedbu prikazani su na Grafikonu 2. Grafikon 2. Učinci kamišibaj-priče na djecu koja ju sama pripremaju   Koje dobrobiti donosi kamišibaj učenicima koji sami ili u skupini pripovijedaju priču? Pri navođenju pozitivnih učinaka na djecu dok sami ili u skupini pripovijedaju kamišibaj-priču, sudionici ankete navode kao najznačajnije: savladavanje straha od javnog govorenja (92 %), razvijanje jezičnih i komunikacijskih vještina (91 %), stvaralačko reagiranje učenika (72 %) te osjećaj prihvaćenosti i pripadnosti skupini (66 %), što je prikazano na Grafikonu 3. Grafikon 3. Učinci kamišibaj-priče na učenike koji sami ili u skupini pripovijedaju priču Koje su ukupne dobrobiti uporabe kamišibaja u nastavi? Pri ispitivanju sudionika o prednosti koje uočavaju integriranjem medija kamišibaj-kazališta u radu s djecom, pokazalo se sljedeće: 59 % sudionika smatra da se upotrebom kamišibaja osnažuju različiti simbolički izričaji djeteta, koji uključuju verbalne, likovne, grafičke, gestikulacijske i druge ekspresivne modalitete. Istovremeno 53 % ispitanika smatra da kamišibaj kod učenika potiče stvaralačko izražavanje vlastitih ideja, iskustava i emocija u nizu umjetničkih područja. 52 % sudionika smatra prednošću ovoga medija činjenicu da se integriranjem umjetnosti kamišibaja kao metode za poučavanje različitih sadržaja pažnja posvećuje samom procesu učenikova stvaranja i izražavanja, a ne (samo) rezultatu tog procesa. Zanimljivo je uočiti da 32 % ispitanika smatra da se promišljenim uvođenjem kamišibaja kao nastavne metode  mogu napustiti klišeji i sheme u svakome segmentu odgojno-obrazovnoga procesa, a to je upravo ono što suvremena škola i predlaže; postavljanje učenika u situacije u kojima će se angažirati njegovo stvaralačko, osjećajno i misaono biće. Na kraju istraživanja valja spomenuti zanimljiv podatak koji možda nije dokimološki mjerljiv, ali je važan preduvjet učenju. Riječ je o tome da je 33 % sudionika ovog istraživanja istaknulo svojstvo kamišibaja da inertne i nezainteresirane pojedince potiče na čuđenje, fascinaciju i uočavanje detalja. Upravo je takva učenika – koji je fasciniran onime što tek treba naučiti, koji ima sposobnost uočavanja detalja, ali i srži stvari, te koji je sposoban svoje misli, stavove i osjećaje podijeliti sa svijetom koji ga okružuje – vrijedno imati u svakom razredu škole kojoj u budućnosti težimo. Grafikon 4. Prednost integriranja medija kamišibaj-priče u radu s učenicima razredne nastave Na kraju, sudionici ankete smatraju da korištenjem kamišibaja kao metode za poučavanje učenici mogu usvojiti sljedeće kompetencije za cjeloživotno učenje: (96 %) komunikaciju na materinskome jeziku; 87 % kulturnu svijest i izražavanje, 76 % medijsku kompetenciju, te 64 % inicijativnost i poduzetnost. Zaključak Poticanje jezično-komunikacijskih kompetencija na materinskome jeziku jedna je od važnijih zadaća osnovnoškolskog obrazovanja i cjeloživotnog učenja. Važnu ulogu u razvoju tih vještina imaju učitelji razredne nastave. Uvođenje dramskih metoda u nastavu jezika i jezičnog izražavanja pokazalo se uspješnim, kreativnijim pristupom koji učenici rado prihvaćaju. Jedna je od dramskih metoda i multimodalna pripovijed – kamišibaj. Ta metoda može biti učinkovita za podučavanje svekolikih nastavnih sadržaja, ali i za poticanje jezično-komunikacijskih vještina učenika u nižim razredima osnovne škole. Multimodalna kamišibaj-pripovijed, odnosno rad na pripremi i izvedbi kamišibaja, u sebi objedinjuje sve osnovne jezične djelatnosti koje se mogu ostvariti tijekom komunikacijskoga procesa, a to su vještine slušanja, govorenja, čitanja i pisanja. Upravo te vještine isprepleću se s različitim umjetnostima koje ovaj medij u sebi povezuje. Istraživanje provedeno s učiteljima razredne nastave pokazalo je brojne dobrobiti uporabe kamišibaja u nastavi. Učitelji razredne nastave navode mnoge pozitivne učinke kamišibaja na učenike, a posebno ističu doprinos kamišibaja osnaživanju različitih simboličkih izričaja djeteta, koji uključuje verbalne, likovne, grafičke, gestikulacijske i druge ekspresivne modalitete. Integriranje umjetnosti kamišibaja kao metode poticanja jezično-komunikacijskih vještina u nižim razredima osnovne škole čini se uspješnim modelom i za usvajanje drugih nastavnih sadržaja te inovativnim načinom podučavanja u svakome segmentu odgojno-obrazovnoga procesa. A to je upravo ono čemu suvremena nastava teži.   Popis literature Aladrović Slovaček, K. (2013). Multimodalni tekst kao poticaj razvoja jezično-komunikacijske                                                            kompetencije. U J. Vučo i V. Polovina (ur.), Suvremeni tokovi filoloških istraživanja, knjiga 2. (str. 197–210). Beograd: Filološki fakultet. Aladrović Slovaček, K. (2019). Od usvajanja do učenja hrvatskoga jezika. Zagreb: Alfa. Katičić, Radoslav (1971). Jezikoslovni ogledi. Zagreb: Školska knjiga. Kurikulum nastavnog predmeta Hrvatski jezik za osnovne škole i gimnazije (2019), MZO. Dostupno na https://skolazazivot.hr/wp-content/uploads/2020/06/HR-OSiGM_kurikulum.pdf Las Casas, D. (2006). Kamishibai Story Theater: The Art of Picture Telling. Teacher Ideas Press. Pavličević-Franić, D. (2005). Komunikacijom do gramatike. Zagreb: Alfa. Pavličević-Franić, D. (2018). Utjecaj jezičnih djelatnosti slušanja i govorenja na razvoj komunikacijske kompetencije u procesu ovladavanja hrvatskim jezikom. Croatian Journal of Education, 20 (2), 287–308. doi: 10.15516/cje.v20i0.2322 Peti-Stantić, A. i Velički, V. (2008). Jezične igre za velike i male. Zagreb: Alfa. Kovačević, M. (1996). Pomaknute granice ranoga jezičnoga razvoja: okvir za novu psiholingvističku teoriju. Suvremena lingvistika, 41-42 (1-2), 309–318. Maldini, J. (2017). Pojavnost artikulacijskih i fonoloških teškoća u djece srednje i starije predškolske dobi (diplomski rad). Zagreb: Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet, Sveučilište u Zagrebu. McGowan, T. M. (2010). The Kamishibai Classroom: Engaging Multiple Literacies through the Art of Paper Theater. Libraries unlimited. McGowan, T. M. (2015 ). Performing kamishibai: An emerging new literacy for a global audience. New York: Routledge. Nacionalni okvirni kurikulum za predškolski odgoj i obrazovanje te opće obvezno i srednjoškolsko obrazovanje (2011), MZO . Dostupno na http://mzos.hr/datoteke/Nacionalni_okvirni_kurikulum.pdf Nash, E. P. (2009). Manga Kamishibai-the art of japanese paper theatre . New York: Abrams comic arts. Orbaugh, S. (2015). Propaganda Performed: Kamishibai in Japan's Fifteen Year War . Leiden: Brill. Samardžija, M. i Selak, A. (2001). Leksikon hrvatskoga jezika i književnosti. Zagreb: Pergamena. Sitar, J. (2018). Umetnost kamišibaja. Maribor: Založba Aristej. Šego, J. (2009). Utjecaj okoline na govorno-komunikacijsku kompetenciju djece; jezične igre kao poticaj dječjemu govornom razvoju. Govor, 26 (2), 119–149. Škarić, I. (2003). Temeljci suvremenog govorništva. Zagreb: Školska knjiga. Taylor, C. (2010). Audiovisual Translation: an evolving discipline . In Summer School – Systematic Functional Linguistic, Filozofska fakulteta, Koper, 65–78. The European Framework of References for Lifetime Learning (2018), Teaching Goals and Methods: Comunicative Competence. European Commission. Dostupno na www.ucrlc.org/essentials/goalsmethods/goal.htm Velički, V. (2014). Pričanje priča - stvaranje priča. Zagreb: Alfa d.d. Velički, V. i Topolovčan, T. (2017) Neuroznanost, nastava, učenje i razvoj govora. U M. Matijević (ur.), Nastava i škola za net-generacije (str. 77–114) .Zagreb, Učiteljski fakultet Sveučilišta u Zagrebu. 2 nd International Scientific and Art Faculty of Teacher Education University of Zagreb Conference Contemporary Themes in Education – CTE2 - in memoriam prof. emer. dr. sc. Milan Matijević, Zagreb, Croatia Kamishibai – a method of encouraging language-communication skills in lower grades of primary school Abstract Kamishibai is a way of telling stories accompanied by images that alternate in a small wooden theater. In Croatia, the art of kamišibai theater is relatively unknown, but over the last two years it has become popular and is increasingly becoming recognized as a successful medium for the transmission of different teaching content in the educational process. Nevertheless, research on its application and effects are rare. This paper deals with kamishibai theater as a multimodal art of storytelling, and the goal of its implementation in the teaching process is to encourage the development of language - communication skills as the basic goal of teaching the Croatian language. Accordingly, the aim of this paper is to draw attention to the importance of developing students' communication skills and highlight the benefits of kamishibai in accomplishing this task. This paper presents the results of a qualitative analysis of interviews conducted with primary school teachers, which investigated their experience in the application of kamishibai in the teaching of language expression, i.e., in encouraging the development of students' communicative competence. The results of the qualitative analysis of the interviews show that teachers have a positive opinion regarding the implementation and effect of kamishibai in working with students. Key words communicative competence ; kamishibai ; multimodality; primary school teachers’ attitudes; storytelling Usvojenost značenjske strukture vokabulara studenata učiteljskog studija Iva Vuljak 1 , Božica Vuić 2 1 Osnovna škola Ivana Kukuljevića, Sisak 2 Sveučilište u Zagrebu, Učiteljski fakultet Učenje i p(r)oučavanje hrvatskoga jezika, književnosti, dramske i medijske kulture Broj rada: 70 Prethodno priopćenje Sažetak Usvajanje vokabulara važan je prediktor dubinskoga čitanja, to jest čitanja s razumijevanjem, općenito obrazovanja i cjeloživotnoga učenja. Učitelji već u prvome razredu primarnoga obrazovanja potiču učenike na učenje novih riječi, njihova značenja te upotrebljavanje tih riječi u govornom i pisanom izražavanju. S obzirom na to da je pozornost istraživača (Bežen, Kolar Billege i Budinski, 2013; Vuić, Bernić i Marković, 2014) usmjerena na usvojenost vokabulara djece rane i predškolske dobi te rane školske dobi, glavni je cilj ovoga rada ispitati usvojenost značenjske strukture vokabulara studenata učiteljskog studija na korpusu tekstova obvezene lektire iz kolegija Dječja književnost. U istraživanju su sudjelovali studenti četvrte i pete godine učiteljskog studija iz Petrinje, Čakovca i Zagreba, koji studiraju na Učiteljskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu (N = 150). Istraživanje je provedeno tijekom svibnja 2020. godine polustrukturiranim anonimnim online upitnikom. Kvantitativni rezultati upitnika obrađeni su u MS Office paketu (Excel). Dobiveni rezultati ukazuju na to da ni za jednu od 15 navedenih riječi u upitniku svi ispitanici nisu napisali značenje koje je sukladno leksikografskoj definiciji, odnosno za neke riječi napisana su netočna značenja. U skladu s dobivenim rezultatima potrebno je više pozornosti posvetiti usvajanju značenjske strukture vokabulara i dubinskome čitanju budućih učitelja. Ključne riječi čitanje s razumijevanjem; dubinsko čitanje; studenti učiteljskog studija; vokabular; značenje riječi Uvod „Bez riječi ne bismo mogli ni vidjeti ni omirisati ni okusiti, ali ni zamisliti ni osmisliti sve ono o čemu pisci pišu“ (Peti-Stantić, 2019, str. 188). U današnjoj je civilizaciji širenje znanja neposredno povezano s proširivanjem vokabulara. S obzirom na to, postavlja se pitanje koliko je studentima važna usvojenost vokabulara, koliko važnosti posvećuju usvajanju novih riječi i poznaju li značenja već usvojenih riječi? Nelson i Stage (2007) ističu kako širina repertoara rječnika ima važnu ulogu ne samo u tečnoj uporabi jezika već i u razumijevanjem pročitanoga te u konačnici u školskom uspjehu. To ne bi trebalo predstavljati iznenađenje jer dubina i širina vokabulara prije svega utječu na čitalačku pismenost koja je jedan od osnovnih zahtjeva koji se mora postaviti pred svaki obrazovni sustav koji teži uspješnosti, kao i pred svako društvo koje drži do sebe. Peti-Stantić (2019) ističe da to potvrđuju i istraživanja koja pokazuju da one osobe čiji je vokabular siromašniji češće nailaze na riječi koje ne razumiju, što u konačnici dovodi do usporavanja čitanja i nerazumijevanja dijelova teksta, pa čak i nemogućnosti otkrivanja smisla čitavoga teksta. Situacija u kojoj se tijekom čitanja teksta na svakih deset ili dvadeset riječi pojavi jedna koju osoba ne razumije, ostavlja posljedice na razumijevanje ne samo toga konkretnog teksta nego i budućih tekstova. Zbog stečenoga iskustva i svakodnevnoga kontakta s učenicima, učitelji vrlo brzo intuitivno mogu prepoznati da vokabular neke djece nije dovoljno razvijen (Peti-Stantić, 2019). Uzrok tome može biti način komunikacije, nemotivirajuća okolina, nedovoljna posvećenost objašnjavanju nepoznatih riječi prilikom rada na tekstu, nezainteresiranost učenika za usvajanje značenja novih riječi, pretjerana upotreba virtualne komunikacije i mnogi drugi čimbenici. Razvijen vokabular, odnosno semantički razvoj, jedan je od prediktora usvajanja predčitačkih vještina i stoga mu je potrebno posvećivati pozornost još u ranoj i predškoskoj dobi (Čudina-Obradović, 2002; Likierman i Muter, 2007; Hieronymus i Moomaw; 2008; Kuvač Kraljević, 2015; Vuić, Bernić, Marković, 2014). Sustavno početno opismenjavanje provodi se u prve dvije godine primarnoga obrazovanja i u kontekstu svladavanja čitanja i pisanja potrebno je kontinuirano provoditi različite leksičko-semantičke vježbe (Rosandić, 2002; Pavličević-Franić, 2005) kojima se bogati učenikov rječnik i potiče razvoj govornih i jezičnih vještina i sposobnosti (Težak, 1996; Pavličević Franić, 2006; Budinski, 2017) i tako ih se, prema Peti-Stantić (2019), od početka školovanja osposobljava i priprema da postanu bolji čitači, da se u pisanom jeziku snalaze sigurno i s puno samopouzdanja, a da njihov govorni jezik postane izražajniji. Činjenica je da učenici ne moraju znati značenje svake riječi da bi tekst koji čitaju razumjeli u cijelosti, no ipak je „…u školskoj metodičkoj interpretaciji potrebno posvetiti pozornost razumijevanju jezika književnoga djela i objašnjavanju sintagmi“ (Bežen, Kolar Billege i Budinski, 2013, str. 36). Bez obzira na sve veću i raznovrsniju uporabu digitalnih sadržaja i alata u suvremenoj nastavi, u kontekstu primarnoga obrazovanja učitelj je još uvijek dominantan izvor znanja, što predmnijeva ovladanost sadržajima školskoga predmeta (u ovom slučaju Hrvatskoga jezika) i metodičkim znanjem kao i „širu kulturu iznadprosječnu obaviještenost o ostalim znanstvenim i umjetničkim područjima“ (Težak, 1996, str. 83). Prema Corrigan (2011) učitelji imaju važnu ulogu u strukturiranju jezičnoga okruženja, a jedan od jezičnih čimbenika jest i značenjska struktura vokabulara. Usvajanje i razvoj vokabulara Peti-Stantić (2019) piše o vokabularu kao o mentalnom leksikonu koji je organiziran tako da pohranjuje riječi te sadrži sve relevantne fonološke, morfosintaktičke i druge podatke o riječima kojima se služimo. Autorice Jalongo i Sabolak (2011) govore o receptivnom i ekspresivnom jeziku. Receptivni jezik ovisi o tumačenju onoga što se čulo ili pročitalo, dok se ekspresivni jezik odnosi na proizvodnju jezika putem govora ili pisanja. Kako u primarnom, tako i u akademskom obrazovanju kroz jezične se djelatnosti slušanja, govorenja, čitanja i pisanja potiče učenje i razvoj vokabulara ( Kurikulum za nastavni predmet Hrvatski jezik , 2019) pri čemu je potrebno primjenjivati strategije učenja i poučavanja vokabulara koje su u suodnosu s njegovom troslojnom konceptualizacijom. Vokabular je, dakle, koncipiran u tri različite razine. Riječi prvoga reda uobičajene su jedinice jezika koje su široko rasprostranjene i lako ih je shvatiti i predočiti. To su riječi poput: vrata, stol, računalo i žirafa . Takve je riječi lako vizualizirati, dobro su poznate, a vrijeme koje je potrebno za pamćenje takvih riječi minimalno je jer je moguće uspostaviti vezu između sadržaja i izvanjezične zbilje. Riječi drugoga reda su one kojima se služe zreliji korisnici jezičnih vještina. Riječi ovoga reda usredotočene su na apstraktnije i kompleksnije ideje poput: hrabrost, zbunjenost, namjera . To su riječi na koje bi se trebalo najviše usredotočiti, pogotovo kada je vrijeme učenja vokabulara ograničeno. Riječi trećega reda specifične su za određena predmetna područja, odnosno za jezik određene struke, i zahtijevaju određeno vrijeme učenja i određenu razinu obrazovanja. Read (2000), Schmitt (2000) te Ellis (1997) spominju dva načina usvajanja vokabulara. Prvi je način učenje oblika odnosno usvajanje putem izloženosti jeziku, pri čemu je pozornost usmjerena na uporabni, a ne na strukturni aspekt jezika. Takvo učenje je implicitnoga karaktera i ono je nesvjesno, intuitivno i informalno. Drugi način predstavlja sustavno usvajanje riječi te svjesno i usredotočeno učenje, odnosno eksplicitno učenje. Znati značenje neke riječi znači poznavati semantičke slojeve te riječi, asocijacije i kontekstom uvjetovana značenja i sl. Poznavanje upotrebe neke riječi ujedno predstavlja i znanje o registru, gramatičkoj funkciji riječi te koliko se često riječ koristi, ali potrebno je i znanje o društvenim normama kako bi se riječ pravilno upotrijebila u konkretnoj situaciji (Nation, 2001). Sustavno pamćenje odgovara tradicionalnom učenju, a do spontanoga učenja značenja nove riječi dolazi kada se na riječ nailazi čitajući ili slušajući, a da govorniku prethodno nije usmjerena pažnja na nepoznatu riječ. Kako bi se postigla raznovrsnost vokabulara, Nation (2001) ističe da se prvo mora usvojiti 2000 – 3000 riječi svakodnevnoga jezika. Prema klasifikaciji koju je spomenuti autor ponudio, vokabular se dijeli u sljedeće skupine: opći, akademski, tehnički i niskofrekventni. Tehničkom vokabularu pripadaju riječi koje su specifične za određenu temu, područje ili disciplinu i kao takve su prepoznatljive, a učenje tog vokabulara odvija se prilikom učenja same materije određenoga znanstvenoga područja. Prema Nationu (2001) akademski vokabular je vrsta specijaliziranoga vokabulara u čijem je poučavanju uloga učitelja izrazito bitna. Među strategijama učenja jezika (memorijske, spoznajne, kompenzacijske, metakognitivne, afektivne i društvene) koje nudi Oxford (1990) prisutne su i strategije učenja vokabulara (SUV), primjerice memorijske strategije. Prema Pavičić-Takač (2008) SUV predstavljaju podskupinu općih strategija učenja te specifične strategije usvajanja vokabulara koje se primjenjuju u izoliranome zadatku njegova učenja. Istraživanje koje je proveo Schmitt (1997), oslanjajući se na Oxfordovu podjelu (1990), rezultiralo je klasifikacijom SUV s 58 različitih strategija koje mogu biti društvene, kognitivne, metakognitivne i strategije pamćenja. Također, usvajanje vokabulara može biti namjerno i nenamjerno, odnosno može se odvijati putem formalnog, neformalnog i informalnog učenja (Čepić, 2022). Kao i namjerno tako i nenamjerno usvajanje vokabulara može biti izrazito učinkovito (Gas i Selinker, 2008). Zapravo je nemoguće učiti neki jezik, a da pritom nenamjerno ne usvojimo neku novu riječ i tako proširimo svoj već postojeći vokabular (npr. čitanjem nekog teksta ili slušanjem neke pjesme). Iako naizgled suprotna, ova dva procesa zapravo se međusobno nadopunjuju. Budući da se kod učenika prilikom učenja vokabulara isprepliću strategije otkrivanja značenja nepoznate riječi i utvrđivanja (konsolidiranja) značenja riječi, Shmitt (1997) Oxfordovu podjelu proširuje i uvodi skupinu strategija stjecanja znanja o značenju riječi (eng. determination strategies ). Kada prilikom otkrivanja značenja neke riječi učenik zatraži pomoć učitelja, nastavnika ili drugih učenika, tada se koristi društvenim strategijama otkrivanja značenja. Drugoj skupini (strategije utvrđivanja značenja) koju predstavlja Schmitt (1997) pripadaju društvene strategije (rad u skupini), memorijske strategije (rime, kartice, slike, umne mape, prepričavanje i slično), spoznajne (temelje se na pismenom i usmenom ponavljanju riječi i pisanju riječi u posebne bilježnice za vokabular) i metakognitivne strategije (svjesno izlaganje jeziku čitanjem knjiga, časopisa, gledanjem filmova i komuniciranjem s izvornim govornicima). Značenjska struktura vokabulara Kao i svaki neuređeni skup koji odlučimo urediti i podijeliti na podskupove, tako je i vokabular podložan uvođenju reda i razvrstavanju. Za cjeloživotno obrazovanje važno je inzistirati na potrebi poučavanja strukture vokabulara. Značenjsku strukturu vokabulara važno je nastaviti poučavati i usvajati i tijekom sveučilišnoga obrazovanja kako bi budući učitelji razvijali svoj receptivni vokabular i leksičku sofisticiranost, koji su značajni čimbenici u odabiru i prenošenju jezičnih osobitosti književnih tekstova. „Značenjska je struktura mogućnost razvrstavanja na konkretne i apstraktne riječi ili na riječi koje se odnose na živo i neživo, ili na riječi koje imaju samo doslovno i one koje imaju i doslovno i preneseno značenje i drugih kojih se ne možete sjetiti, donekle nalik podjeli na vrste riječi, samo s druge strane ogledala“ (Peti-Stantić, 2019, str. 199). Autorica značenjsku strukturu uspoređuje s gramatičkom zbog toga što: „ inherentno postoji u jeziku, no čeka naše osmišljavanje kako bi postala vidljiva. S druge se strane razlikuje od gramatičke već i po tome što se gramatičkom u našoj tradiciji bavimo već stoljećima ni ne pitajući se više čemu nam služi, dok je bavljenje značenjskom tek u povojima, premda je sasvim očigledno da bi nam bilo korisno“ (Peti-Stantić, 2019, str. 199). Značenjsku strukturu ne uočavamo automatski i nije posljedica našega mišljenja o riječima. Također, do razvrstavanja po vrstama riječi ne dolazimo spontano. Razvrstavanje riječi prema vrstama ili prema abecedi zapravo je samo sebi svrhom. Takvo nam razvrstavanje, Peti-Stantić (2019) napominje, neće pomoći ni u čemu drugom te nije pretjerano korisno za čitanje s razumijevanjem. Nasuprot tome, razvrstavanje prema bilo kojem značenjskom kriteriju omogućuje razgovor o značenjima, značenjskim osnovama ili povezivanjem riječi s drugim riječima, a to je itekako korisno za čitanje s razumijevanjem. Prilikom poučavanja značenjske strukture vokabulara studentima pažnju treba usmjeriti na odnos između konkretnih i apstraktnih riječi. Autorica zaključuje kako se značenja konkretnih riječi usvajaju lako i brzo jer se u umu tako i stvaraju njihove mentalne slike i predodžbe. Takve su riječi dio neposredne stvarnosti koju možemo zapaziti ili obuhvatiti osjetilima. No, istu strategiju ne možemo primijeniti pri usvajanju značenja apstraktnih riječi. Apstraktne je riječi teže usvojiti jer ih ne možemo zapaziti ili obuhvatiti osjetilima, ne pripadaju konkretnom svijetu koji nas okružuje nego našem spoznajnom svijetu. Usvajanje vokabulara čitanjem „Svatko tko čita dubinski zna da bez poznavanja značenja riječi ne može dalje i veseli se svakoj novoj prilici da nauči koju novu riječ ili novo značenje riječi koju je već prisvojio“ (Peti-Stantić, 2019, str. 188). Čitanje je kao intelektualna vještina nužno kako bi svaki pojedinac uspješno djelovao u suvremenom svijetu. Ono određuje uspješnost tijekom školovanja jer je ponajprije prisutna mogućnost prenošenja poruka kroz vrijeme i udaljenosti, ali i izražavanje vlastitih ideja, njihovo stvaranje i dijeljenje ( www.azoo.hr ). Proces čitanja složena je aktivnost primanja informacija u pisanome obliku, koja ovisi o nekoliko sposobnosti i vještina što se postupno razvijaju (Pavličević-Franić, 2005, str. 97). Prema Čudina-Obradović (2014) čitanje je vještina koja je posljedica kulturnoga, a ne biološkoga razvoja čovjeka i jednostavno je nužna za opstanak. Čovjek nema posebnu čitalačku sposobnost, čitanje se usvaja (Wolf, 2019), a njegovo usvajanje predstavlja najvažniji zadatak djeteta u razdoblju početnog školovanja te mu otvara put za kasnije učenje. Jedna od najpoznatijih funkcija čitanja, prema Grosman (2010), jest obogaćivanje rječničkoga fonda, a taj proces ne odvija se samo izravnim poučavanjem nego i neformalnim i informalnim načinom. Također, svako ponovno susretanje s riječi u govornom i pisanom jeziku rezultira sposobnošću korištenja riječi u različitim situacijama. Između bogatstva rječnika i iskustva u čitanju postoji recipročan odnos. Bogatstvo rječnika nije samo uzročnik čitanja, nego je dijelom i produkt razumijevanja pri čitanju, što i jest osnovni cilj čitanja (Čudina-Obradović, 2014). Pretpostavlja se da će oni studenti čiji je rječnik razvijen više čitati, a uz to će i naučiti značenja novih riječi te zbog toga još bolje čitati. Studenti čiji rječnik nije razvijen čitat će sporo i nezainteresirano, što će na kraju dovesti do toga da se neće toliko upuštati u aktivnosti vezane uz čitanje ili će ih čak i izbjegavati ( www.azoo.hr) . Prema Peti-Stantić (2019) tečno čitanje i čitanje s razumijevanjem nije moguće ako se ne usmjerava pažnja na značenje riječi. Učitelji u osnovnoškolskom obrazovanju, a kasnije profesori na fakultetima, trebali bi konstantno ukazivati na vezu između oblika riječi i njihova značenja te raditi na automatizaciji toga znanja. Ukazivanjem na značenje riječi i strukturu vokabulara prilikom poučavanja čitanja uvelike se pomaže mladim čitateljima u stvaranju vlastitih mentalnih mapa značenja i oblika, a to im u kasnijim fazama svladavanja čitalačke pismenosti pomaže u razumijevanju i onih složenijih tekstova i riječi koje prije nisu čuli. Dubinsko čitanje, odnosno čitanje s razumijevanjem, važno je za razvoj čitateljskih sposobnosti i kritičkoga čitanja. Spoznaja da su širina i dubina vokabulara, kao i svijest o njegovoj organizaciji, među najvažnijim predradnjama potrebnima za uspostavu dubinskoga čitanja, govori koliko je važno sustavno se posvetiti vokabularu te se baviti konkretnošću i apstraktnošću riječi barem nekoliko sati tjedno. Ponekad i konkretne riječi u tekstovima djeci mogu izgledati apstraktno, pogotovo ako su rijetke i neobične i ako se s njima ne susreću u svakodnevnoj komunikaciji. Takve se riječi djeci, a i mladim čitačima moraju približiti i povezati s onim što znaju, „treba razgovarati, objašnjavati, čuti što su djeca razumjela i pomagati im da pronađu način da te riječi učvrste u svom pamćenju“ (Peti-Stantić, 2019, str. 157). Da bi to uistinu mogli provoditi, učitelji i budući učitelji trebaju sustavno razvijati takve vještine i sposobnosti. Istraživanje Cilj, hipoteza i postupak Budući da su se neka od dosadašnjih istraživanja o usvojenosti vokabulara odnosila na mjerenje širine i dubine akademskoga vokabulara učenika osnovne škole (Gnjidić, Keresteš, Peti-Stantić, 2021), strategije usvajanja vokabulara učenika osnovnih i srednjih škola na engleskom i hrvatskom kao inom jeziku (Pavičić, 2000; Tabak i Ordul, 2015) te usvajanje vokabulara studenata slovenskoga jezika (Novak, 2018), provedeno je istraživanje o usvojenosti vokabulara budućih učitelja. Cilj je istraživanja ispitati usvojenost značenjske strukture vokabulara studenata četvrte i pete godine učiteljskog studija na Učiteljskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. U tu svrhu kreiran je anonimni polustrukturirani anketni upitnik koji je ispitanicima bio dostupan online u periodu od 30 dana, vrijeme potrebno za ispunjavanje anketnoga upitnika bilo je 15 minuta, a upitnik je sadržavao jasne upute o njegovoj provedbi. Sudjelovati su mogli studenti četvrte i pete godine učiteljskoga studija sa sva tri lokacijska Odsjeka – Petrinja, Čakovec i Zagreb. Ispitano je znanje studenata o značenjima riječi za koje se podrazumijeva da ih znaju jer se one nalaze u djelima dječje književnosti koja su morali pročitati tijekom studiranja i pripremanja ispita iz kolegija Dječja književnost / Hrvatska dječja književnost. Studenti su tijekom mjeseca svibnja 2020. godine imali mogućnost ispunjavanja upitnika te su svojim odgovorima pridonijeli stvaranju rada i uspješnoj provedbi istraživanja. Nakon toga anketni je upitnik bio zaključan, a dobiveni podatci ankete statistički su obrađeni u MS Office paketu (Excel). Analiza rezultata ove ankete pokazala je koliko studenti, budući učitelji, poznaju značenja riječi s kojima su se susreli čitajući djela koja su dio obvezne ispitne literature za kolegij Dječja književnost / Hrvatska dječja književnost. Anketni upitnik postavljen je na brojne mrežne stranice (društvene mreže), a poslan je i putem elektroničke pošte. Trideset dana od postavljanja upitnika i provedene ankete, uslijedila je i statistička obrada i analiza dobivenih podataka. Dakle, osnovni cilj ovoga istraživanja bio je ispitati koliko su studenti završnih godina učiteljskog studija ovladali značenjskom strukturom vokabulara iz ispitne literature za kolegij Dječja književnost / Hrvatska dječja književnost. Na temelju ovoga osnovnog cilja postavljena je sljedeća hipoteza: H1: Studenti završnih godina učiteljskog studija nakon položenog kolegija Dječja književnost / Hrvatska dječja književnost razumiju i poznaju značenja ponuđenih riječi iz ispitne literature tih kolegija - Čudnovate zgode šegrta Hlapića i Priče iz davnina Ivane Brlić-Mažuranić. Sudionici Anketu je ispunilo 150 studenata (N = 150), točnije 88,7 % studentica i 11,3 % studenata. Grafikon 1. Raspodjela ispitanika prema spolu Od 150 ispitanika njih 66,2 % studenti su 5. godine učiteljskog studija na Učiteljskom fakultetu, a 33,8 % studenti su 4. godine studija. Grafikon 2. Raspodjela ispitanika prema godini studija Mogućnost ispunjavanja ankete imali studenti sa sva tri lokacijska odsjeka – Petrinja, Čakovec i Zagreb. Anketu je ispunilo 87 studenata iz Petrinje, točnije njih 58 %, 40 studenata iz Zagreba, odnosno njih 26,7 % i 23 studenta iz Čakovca, 15,3 %. Grafikon 3. Raspodjela ispitanika prema lokacijskim odsjecima S obzirom na to da je na Učiteljskom fakultetu studentima omogućen izbor različitih modula, raspodjela ispitanika prema modulima je sljedeća: 44 studenta, odnosno njih 36,7 % odgovorilo je da su modul Hrvatski jezik , 32 studenta, odnosno njih 26,7 % odgovorilo je da su modul Informatika , 27 studenata, točnije 25 % je modul Odgojne znanosti , a 47 studenata, 11,6 % su modul Likovna kultura . Grafikon 4. Raspodjela ispitanika prema modulima 39 studenata, odnosno njih 26 % kolegij Dječja književnost / Hrvatska dječja književnost, položili su 2017./2018. godine, 56 studenata, odnosno njih 37,3 %, odgovorilo je da su kolegij položili 2018./2019. godine, 45 studenata, točnije njih 30 %, kolegij su položili 2019./2020., a 10 studenata, 6,7 %, kolegij su položili 2020./2021. godine. Grafikon 5. Raspodjela ispitanika s obzirom na godinu kada su položili kolegij Dječja književnost / Hrvatska dječja književnost Na pitanje Kojih se djela iz kolegija Dječja književnost / Hrvatska dječja književnost najviše sjećate? većina studenata, točnije njih 110 (73,33 %), odgovorilo je da se najviše sjećaju djela Čudnovate zgode šegrta Hlapića i Priče iz davnine autorice Ivane Brlić Mažuranić. Mjerni instrumenti Prvi dio anketnog upitnika sastojao se od općeg dijela od 6 pitanja vezanih uz spol, godinu studija, grad u kojem ispitanici studiraju, modul, godinu polaganja kolegija Dječja književnost / Hrvatska dječja književnost, djelo kojeg se ispitanici najviše sjećaju iz kolegija. Studenti su zamoljeni da anketni upitnik ispune samo oni koji su položili kolegij Dječja književnost / Hrvatska dječja književnost, ovisno o tome koji modul studiraju. Drugi dio anketnoga upitnika sadržavao je popis od 50 riječi preuzetih iz djela kolegija Dječja književnost / Hrvatska dječja književnost, točnije iz djela Čudnovate zgode šegrta Hlapića i Priče iz davnine, Ivane Brlić-Mažuranić. Ispitanicima je ponuđeno da napišu sva značenja određene riječi čiji se izvor značenja nalazi u Rječniku hrvatskoga jezika (Anić, 1996) i tumaču na kraju spomenutih djela. Preuzete riječi iz navedenih djela jesu sljedeće: kotarica, luče, ikona, rabota, ubog, streljište, klinci, zanat, preneraziti, dubrava, pogiblja, rubac, šikara, badava, uteći, šegrt, tanašan, žigica, jadikovati, uzde, toporište, unići, gakanje, priskribiti, baršun, dremovan, okrpano, nahereno, mučnjak, oprava, škatulja, zdenac, srdito, svežanj, opaziti, djever, trublje, nejak, Svarožić, jarak, brazgotina, dub, žeravica, štropot, oganj, kepčić, ušak, pomora, zapećak, baća, no za potrebe rada bit će prikazana analiza 15 odgovora. Rezultati i rasprava Dobivene odgovore o značenjima 15 odabranih riječi grupirali smo u četiri skupine: Ne znam (odgovor), Točno napisano značenje riječi, Blisko značenje riječi i Netočno značenje riječi. Distribucija odgovora prema navedenim skupinama prikazana je u Tablici 1. Tablica 1. Rezultati anketnog upitnika o značenjima riječi   NE ZNAM (ODGOVOR) TOČNO NAPISANO ZNAČENJE RIJEČI BLISKO ZNAČENJE RIJEČI NETOČNO ZNAČENJE RIJEČI Broj studenata (Postotak) KOTARICA 71 (47,33 %) 68 (45,33 %) 9 (6,00 %) 2 (1,33 %) UBOG 3 (2,00 %) 131 (87,33 %) 1 (0,67 %) 15 (10,00 %) KLINCI 1 (0,67 %) 96 (64 %) 53 (35,33 %) 0 (0,00 %) RUBAC 0 (0,00 %) 137 (91,33 %) 13 (8,67 %) 0 (0,00 %) ŠEGRT 1 (0,67 %) 105 (70,00 %) 10 (6,66 %) 34 (22,67 %) TANAŠAN 23 (15,33 %) 111 (74,00 %) 3 (2,00 %) 13 (8,67 %) TOPORIŠTE 128 (85,33 %) 18 (12,00 %) 2 (1,33 %) 2 (1,33 %) GAKANJE 6 (4,00 %) 98 (65,33 %) 37 (24,66 %) 9 (6,00 %) MUČNJAK 122 (81,33 %) 2 (1,33 %) 21 (14,00 %) 5 (3,33 %) SVEŽANJ 20 (13,33 %) 71 (47,33 %) 47 (31,33 %) 12 (8,00 %) DJEVER 10 (6,66 %) 61 (40,66 %) 0 (0,00 %) 79 (52,66 %) SVAROŽIĆ 30 (20,00 %) 108 (72,00 %) 3 (2,00 %) 9 (6,00 %) DUB 50 (33,33 %) 93 (62,00%) 0 (0,00%) 7 (4,66 %) KEPČIĆ 62 (41,33 %) 63 (42,00 %) 24 (16,00 %) 1 (0,67 %) BAĆA 57 (38,00 %) 79 (52,66 %) 4 (2,66 %) 10 (6,66 %) KOTARICA – košarica (spominje se u djelu Jagor, Priče iz davnine, Ivane Brlić-Mažuranić) Kad bi podne, skuhala žena lonac kaše, ispekla hljebac, metnula u kotaricu i rekla Jagoru: "Eto kotarica, nosi ocu ručak." (Brlić-Mažuranić, 2008, str. 147) Od 150 studenata 71 student napisao je da ne zna što znači riječ kotarica , a ostali su kao značenje te riječi napisali sljedeće: košarica (51 odgovor); košara (10 odgovora); pletena košarica (7 odgovora);   posuda od šiblja (4 odgovora); mala posuda (2 odgovora); posuda (3 odgovora); oznaka (1 odgovor); korpa (1 odgovor).   UBOG – vrijedan žaljenja, jadan, sirot, siromašan (spominje se u djelu Šuma Striborova , Priče iz davnine , Ivane Brlić-Mažuranić) Uto vidje ona, kako k njoj ide neko ubogo djevojče, na njemu samo izderana rubina, a rame pomodrilo od studeni, jer joj se rukav iskinuo. (Brlić-Mažuranić, 2008, str. 63) Od 150 studenata troje je napisalo da ne zna što znači riječ ubog , a ostali su za značenje te riječi napisali sljedeće: jadan (75 odgovora); siromašan (30 odgovora); jadan, osoba koju se žali (1 odgovor); siromašan, jadan (22 odgovor); grbav, bolestan (1 odgovor); jadan, sirot (1 odgovor); slab, jadan (1 odgovor); prost (1 odgovor); sirot (2 odgovora); slab (9 odgovora); slabić (1 odgovor); defektan (1 odgovor), grbav (2 odgovora). KLINCI – žarg. djeca, čavli (spominje se u djelu Čudnovate zgode šegrta Hlapića Ivane Brlić-Mažuranić) Cijeli je dan sjedio u poderanim hlačama i crvenoj košulji na malom postolarskom stôcu, koji je imao tri noge, i cijeli je dan zabijao klince u čizme i šivao cipele. (Brlić-Mažuranić, 2008, str. 5) Od 150 studenata jedan je napisao da ne zna što znači riječ klinci , ostali su za značenje te riječi napisali sljedeće: djeca (94 odgovora); mala djeca (46 odgovora), djeca, klinovi (1 odgovor); mlađa djeca (4 odgovora); čavli (1 odgovor); malena djeca (3 odgovora). RUBAC – maramica, marama koju žene nose preko glave, zagrću preko ramena, marama za brisanje (spominje se u djelu Čudnovate zgode šegrta Hlapića Ivane Brlić-Mažuranić) „Joj, joj! nikad neću naći svojih gusaka." Marko je tako jako plakao da mu je Hlapić morao posuditi svoj plavi rubac iz torbe za brisanje suza. (Brlić-Mažuranić, 2008, str. 32) Od 150 studenata nijedan nije napisao da ne zna što znači riječ rubac . Studenti su za značenje te riječi napisali sljedeće: marama (70 odgovora); maramica (45 odgovora); marama koja se veže na glavi, prije su ih nosile udane žene, sada samo starije bake (12 odgovora); marama (najčešće svilena marama) (1 odgovor); tkanina koju žene nose na glavi (10 odgovora); krpica za brisanje (1 odgovor) ; platnena marama (1 odgovor); marama za glavu (1 odgovor); svilena marama (6 odgovora); maramica svilena (1 odgovor); vrsta tkanine (1 odgovor); marama, šal (1 odgovor). ŠEGRT – onaj koji uči zanat, naučnik (spominje se u djelu Čudnovate zgode šegrta Hlapića Ivane Brlić-Mažuranić) Bio je neki mali postolarski šegrt, koji nije imao ni oca ni majke. Zvao se Hlapić. (Brlić-Mažuranić, 2008, str. 5) Od 150 studenata jedan je napisao da ne zna što znači riječ šegrt. Studenti su za značenje te riječi napisali sljedeće: naučnik (65 odgovora); Hlapić (28 odgovora); pomoćnik (9 odgovora); onaj koji uči zanat (37 odgovora); dijete koje se uči nekom zanimanju kod neke starije osobe (1 odgovor); radnik u postolarskoj radionici (1 odgovor); osoba koja popravlja cipele (2 odgovora); učenik koji uči zanat (1 odgovor); osoba koja ima zanat (1 odgovor); učenik kod trgovca (1 odgovor); pomagač, naučnik (1 odgovor); novak, učenik (1 odgovor); radnik (1 odgovor). TANAŠAN – tanak, mršav, sitan (spominje se u djelu Lutonjica Toporko i devet župančića, Priče iz davnine , Ivane Brlić-Mažuranić) Časak drjemnula baka, a kad se trgnula od sna, ono u koritu sitan momčić leži: malešan kao ruka, tanašan kao šipka. (Brlić-Mažuranić, 2008, str. 109) Od 150 studenata 23 su napisala da ne znaju što znači riječ tanašan, a ostali su za značenje te riječi napisali sljedeće: mršav (45 odgovora); tanak (41 odgovor); sitan (11 odgovora); malen (13 odgovora); tanak, mršav (12 odgovora); suhonjav, tanak, mršav (1 odgovor); sitan, malen (1 odgovor); tanak, malen (1 odgovor); slab, tanak (1 odgovor); jako tanak (1 odgovor). TOPORIŠTE – držak sjekire ili motike (spominje se u djelu Lutonjica Toporko i devet župančića, Priče iz davnine , Ivane Brlić-Mažuranić) Baka pako maloga Toporkom nazvala, jer je od onoga grabića trebalo da bude toporište. (Brlić-Mažuranić, 2008, str. 110) Još zapovjedi, da ti dođu svi bez oružja, samo sjekire da ponesu, al neka su sjekire bez toporišta. (Brlić-Mažuranć, 2008, str. 125) Od 150 studenata 128 njih napisalo je da ne zna što znači riječ toporište , a ostali su za značenje te riječi napisali sljedeće: držalo, drveno toporište sjekire (6 odgovor); mjesto gdje se nešto radi (1 odgovor); drška za sjekiru (2 odgovora); držalo sjekire (1 odgovor); držač sjekire (3 odgovora); drvena drška (6 odgovora); dio sjekire (1 odgovor); sjekirište (1 odgovor); sjenik (1 odgovor). GAKANJE – glasati se s „ga“, glasanje gusaka, vrana (spominje se u djelu Čudnovate zgode šegrta Hlapića Ivane Brlić-Mažuranić) Konji su toptali po cesti, ljudi razgovarali i vikali, kola su škripala, a guske, što su ih seljakinje nosile u grad, gakale su. (Brlić-Mažuranić, 2008, str. 10) Od 150 studenata 6 njih napisalo je da ne znaju što znači riječ gakanje , a ostali su za značenje te riječi napisali sljedeće: glasanje (35 odgovora); glasanje guske (77 odgovora); glasanje životinja (2 odgovora); glasanje gusaka (13 odgovora); glasanje vrane (3 odgovora); glasanje životinje koja se glasa sa „ga“, npr. vrana (1 odgovor); glasanje životinja, npr. vrana (1 odgovor); glasati se s „ga“ (1 odgovor); glasanje pataka (2 odgovora); glasanje patke (3 odgovora); glasanje vrana (2 odgovora); glasanje ptica (4 odgovora). MUČNJAK – posuda za brašno (spominje se u djelu Sunce djever i Neva Nevičica, Priče iz davnine, Ivane Brlić-Mažuranić) Dok se ona ne takne mlina, dotle ne hvataju žlice vodu; ako se ona ne nagledne u mûčnjak, u njemu nikad brašna. Ma koliko u njega padalo sa žrvnjeva, sve ko da u zemlju propada: mûčnjak prazan, dok ne zirne u njega Neva Nevičica. (Brlić-Mažuranić, 2008, str. 136) Od 150 studenata 122 studenta napisala su da ne znaju što znači riječ mučnjak , a ostali su za značenje te riječi napisali sljedeće: posuda (21 student);   posuda u koju pada brašno nakon mljevenja (1 odgovor); sanduk gdje se obrađuje brašno (1 odgovor); koji nekoga muči (1 odgovor); staja (1 odgovor); mučitelj (2 odgovor); teško (1 odgovor). SVEŽANJ – snop, zavežljaj (spominje se u djelu Čudnovate zgode šegrta Hlapića Ivane Brlić-Mažuranić) Zato je nosila u ruci svežanj povezan u crvenom rupcu. U svežnju su bile njezine haljine i rubenine, pa druge stvari. (Brlić-Mažuranić, 2008, str. 16) Od 150 studenata 20 njih napisalo je da ne znaju što znači riječ svežanj , a ostali su za značenje te riječi napisali sljedeće: snop (47 odgovora); skup (27 odgovora); zavežljaj (32 odgovora); smotuljak (12 odgovora); skup nečega povezanog vrpcom (1 odgovor); skup nečega npr. grančica (1 odgovor); hrpa (7 odgovora); hrpa (svežanj novčanica) (1 odgovor); zavežljaj, snop nečega (1 odgovor); skupina nečega (novca) (1 odgovor); nešto zamotano (1 odgovor); skup nečega (2 odgovora); snop, paket (2 odgovor); snop čega (1 odgovor); snopić (6 odgovora); paket (1 odgovor); bunt (3 odgovora). DJEVER – mužev brat, onaj koji mladenku predaje mladoženji (spominje se u djelu Sunce djever i Neva Nevičica, Priče iz davnine, Ivane Brlić-Mažuranić) "Da me može prepoznati Sunce, i ono bi mi u svatove došlo. Bilo bi mi Sunce djever u svatovima, jer mi tako narekoše vile." (Brlić-Mažuranić, 2008, str.139) Od 150 studenata njih je 10 napisalo da ne zna što znači riječ djever, a ostali su za značenje te riječi napisali sljedeće: mužev brat (55 odgovora); mladoženja (67 odgovora); osoba koja na vjenčanju predaje mladenku (1 odgovor); muževljev brat, mladoženjin brat (1 odgovor); kum na vjenčanju, suprugov brat (1 odgovor); Sunce djever i Neva Nevičica (1 odgovor); osoba na vjenčanju (1 odgovor); rodbinski odnosi (1 odgovor); muževljev brat (1 odgovor); brat moga muža (1 odgovor); bratov muž (1 odgovor); brat muža (1 odgovor); zaručnik (5 odgovora); dječak (1 odgovor); šogor (1 odgovor); kum (1 odgovor). SVAROŽIĆ – mladi bog Sunca, ognja i zadružnoga ognjišta (spominje se u djelu Kako je Potjeh tražio istinu, Priče iz davnine , Ivane Brlić-Mažuranić) Ele, kako bi se malo obodrili, stadoše oni pjevati i ovako dozivati Svarožića, da izvede sunce: Moj božiću Svarožiću, Zlatno sunce, bijeli svijet! Moj božiću Svarožiću, Lunajlije, lunej le! (Brlić-Mažuranić, 2008, str. 5) Od 150 studenata 30 njih napisalo je da ne zna što znači riječ Svarožić , a ostali su za značenje te riječi napisali sljedeće: bog Sunca (49 odgovora); lik iz djela Kako je Potjeh tražio istinu, mladi bog Sunca (21 odgovor); u slavenskoj mitologiji mladi bog Sunca (14 odgovora); mladi bog Sunca, slavenska mitologija (1 odgovor); Kako je Potjeh tražio istinu (1 odgovor); lik iz slavenske mitologije (1 odgovor); slavenski bog, božić (1 odgovor); Bog Sunca, ognja (1 odgovor); mladi bog Sunca (22 odgovora); mali vražić (1 odgovor); kućni duh (1 odgovor); bog vatre (1 odgovor); plamenčić (1 odgovor); mali bog (1 odgovor); plamen (1 odgovor); lik (3 odgovora). DUB – hrast, drvo (spominje se u djelu Šuma Striborova , Priče iz davnine , Ivane Brlić-Mažuranić) Zanjiše se čitava šuma, provali se zemlja, propade u zemlju ogromni dub sa dvorovima i sa selom srebrom ograđenim, nestade Stribora i Domaćih, — ciknu snaha iza duba, pretvori se u guju — uteče u rupu — a majka i sin nađoše se nasred šume sami, jedno uz drugo. (Brlić-Mažuranić, 2008, str. 70) Od 150 studenata 50 njih napisalo je da ne znaju što znači riječ dub , a ostali su za značenje te riječi napisali sljedeće: drvo (55 odgovora); hrast (38 odgovora); duplja (4 odgovor); rupa (1 odgovor); dob (2 odgovora). KEPČIĆ – patuljčić (spominje se u djelu Lutonjica Toporko i devet župančića, Priče iz davnine, Ivane Brlić-Mažuranić) "Hvala, kepčiću!" odvraća župan i čudi se, gdje ga onolišni stvorak tako bodro pozdravlja. (Brlić-Mažuranić, 2008, str. 124) Od 150 studenata 62 studenta napisala su da ne znaju što znači riječ kepčić , a ostali su za značenje te riječi napisali sljedeće: patuljak (61 odgovor); kepec (18 odgovora); dječak patuljastog rasta, maleni dječak, dječačić (2 odgovor); mali dječak (4 odgovora); mali dječak, kepec (1 odgovor); mala kutlača (1 odgovor); malen lik (1 odgovor). BAĆA – prijatelj, brat (spominje se u djelu Regoč, Priče iz davnine, Ivane Brlić-Mažuranić) „Regoču, baća moj, ako ne možeš ti da posrčeš ovoliku vodu, zemlja će ju posrkati, zemlja! Probij rupu u zemlju, propusti ovo more u zemlju." (Brlić-Mažuranić, 2008, str. 57) Od 150 studenata 57 njih napisalo je da ne znaju značenje riječi baća , a ostali su za značenje te riječi napisali sljedeće: brat (76 odgovora); kum (6 odgovora); otac, najstarija osoba u kući (1 odgovor); brat, prijatelj, brale (1 odgovor); veliki čovjek, debeli (1 odgovor); dvorište, vrt (1 odgovor); bacati nešto (1 odgovor); kum, brat (1 odgovor); prijatelj (2 odgovora); brat, kum (3 odgovora). Prikazani rezultati upućuju na to da ispitani studenti koji su položili kolegij Dječja književnost / Hrvatska dječja književnost i pročitali djela iz spomenutih kolegija ne razumiju u potpunosti značenja ponuđenih riječi iz ankete. Iznimno je bitan podatak da je 110 ispitanika od ukupnoga broja ispitanih (N = 150) na pitanje Kojih se djela iz kolegija Dječja književnost / Hrvatska dječja književnost najviše sjećate? odgovorilo da se najviše sjećaju djela Ivane Brlić-Mažuranić, točnije djela Priče iz davnine i Čudnovate zgode šegrta Hlapića. Upravo su iz tih djela preuzete riječi koje su navedene u anketi za studente. Studenti koji su naveli djela Priče iz davnine i Čudnovate zgode šegrta Hlapića kao djela kojih se najviše sjećaju nisu znali značenja većine riječi preuzetih upravo iz tih djela. Zanimljivo je i to da je nekolicina studenata povezivala zadanu riječ s likom iz djela, primjerice na zadanu riječ šegrt 28 studenata dalo je odgovor Hlapić, iako u uputama jasno piše da se unese značenje navedenih riječi. Djela Ivane Brlić-Mažuranić, točnije djela Čudnovate zgode šegrta Hlapića i Priče iz davnine , izabrana su za potrebe ovoga istraživanja jer se pretpostavlja da su to djela koja su dubinski čitana zbog toga što su na popisu obveznih djela ispitne literature navedenih kolegija. Istraživanje sa studentima potaknula je pretpostavka da će upravo oni, koji su kao obaveznu literaturu pročitali navedena djela i položili spomenute kolegije, znati značenja riječi preuzetih iz tih djela, no kako ni za jednu od navedenih riječi svi ispitanici nisu dali točno značenje riječi, prva hipoteza nije potvrđena. S obzirom na prikazane rezultate ispitanih studenata, potrebno je i tijekom sveučilišnog obrazovanja posvetiti pozornost strategijama učenja i širenja vokabulara i usvajanja značenjske strukture riječi, posebno zato što je riječ o budućim učiteljima. Zaključak Važnost usvajanja riječi trebala bi se isticati od samoga početka primarnoga obrazovanja. Činjenica da su širina i dubina vokabulara među najvažnijim prediktorima razvoja sposobnosti čitanja u kasnijoj dobi, a onda i uspješnosti u obrazovanju, trebala bi služiti kao poticaj na konstantno ukazivanje važnosti usvajanja riječi i njihovih značenja. Širina i dubina vokabulara djeluju na čitanje po sistemu začaranoga kruga, dakle, što je više riječi kojima ne znamo značenje, to je razumljivost toga teksta sve manja i odbojnost prema čitanju veća (Wolf, 2019). Većina istraživača slaže se s tim da čitatelj mora razumjeti gotovo sve riječi u tekstu kako bi mogao zaključivati o onim riječima koje ne razumije iz konteksta. Također, u tekstu ne bi trebalo biti više od 2 do 3 nepoznate riječi (Peti-Stantić, 2019). Već u razrednoj nastavi učenici se susreću s različitim vrstama tekstova i različitim pojmovima. Nema sumnje u to da neke riječi koje su odraslima razumljive ne moraju biti, i najčešće nisu, razumljive djeci, učenicima. Na tim riječima treba raditi, objasniti sva njihova značenja, primjenjivati ih u različitim kontekstima, rečenicama i različitim pismenim i usmenim konstrukcijama. Usvajanje riječi i njihova značenja često je potisnuto u drugi plan. Teži se tome da se što više pročita, ali se ne razmišlja o tome koliko se riječi, u konačnici i cijeloga teksta, pritom razumjelo. Neusvajanje značenja riječi od samoga početka (primarnoga obrazovanja) na kraju rezultira „rupama“ u čitanju, a i u obrazovanju općenito. U današnjem tehnološkom svijetu na vokabular utječu razni čimbenici, od medija i obiteljskoga okruženja do tekstova u različitim oblicima. Utjecaji različitih suvremenih medija mogu imati za posljedicu otežano proširivanje vokabulara i dubinskoga čitanja jer je važno što brže doći do što većeg broja informacija, ne obazirući se na njihovu semantičku vrijednost. No istodobno se ne osporava činjenica da suvremena tehnologija kvalitetnom i znalačkom primjenom može doprinijeti razvoju vokabulara i razumijevanju njegove značenjske strukture. Rad na proširivanju vokabulara treba započeti u primarnom obrazovanju kako bi se kod učenika stvorila podloga za dubinsko čitanje i za razumijevanje samostalno pročitanih tekstova ili tekstova koji im se čitaju. Rezultati dobiveni ovim istraživanjem ukazuju na to da ni za jednu od navedenih riječi svi ispitanici nisu dali točno značenje riječi te da hipoteza koja je postavljena nije potvrđena. Bez obzira na položene kolegije i pročitana djela iz hrvatske dječje književnosti, studenti nisu u potpunosti razumjeli značenja ponuđenih riječi, iako su potvrdili da su pročitali djela iz kojih su te iste riječi preuzete. Zanimljiv je podatak da je čak 110 ispitanika od njih 150 odgovorilo da se najviše sjećaju djela Ivane Brlić-Mažuranić, dok dobiveni rezultati pokazuju nizak stupanj poznavanja značenja riječi upravo iz njezinih djela. Unatoč ograničenjima ovoga istraživanja (npr. mali broj ispitanika, populacija homogena po spolu, riječi izvan konteksta rečenice i djela), provedeno istraživanje upućuje na potrebu dodatnih istraživanja u ovom području, kao i na potrebu sustavnog rada na usvajanju značenjske strukture vokabulara i na sveučilišnoj razini obrazovanja. Moguće je da bi primjena strategije zapamćivanja vrste riječi, zamišljanja oblika riječi, ispisivanja riječi u rječnik, otkrivanja značenja riječi radom u skupini itd. pridonijela višoj razini poznavanja značenja riječi. Zaključno, tijekom sveučilišnoga obrazovanja potrebno je posvetiti pozornost strategijama učenja vokabulara, sustavnom radu na dubini i širini vokabulara te usvajanja značenjske strukture riječi. Literatura Agencija za odgoj i obrazovanje. Dostupno na https://www.azoo.hr/images/izdanja/citanje/04.html [2.5.2020.] Anić, V. (1996). Rječnik hrvatskoga jezika , Zagreb: Novi Liber. Bežen, A., Kolar Billege, M. i Budinski, V. (2014). Recepcija teksta na novoštokavskoj ikavici (govoru bunjevačkih Hrvata u Bačkoj) kod učenika štokavaca i kajkavaca u Hrvatskoj. U K. Čeliković (ur.), Dani Balinta Vujkova – Dani hrvatske knjige i riječi (str. 24–40). Subotica: Hrvatska čitaonica. Brlić-Mažuranić, I. (2008). Čudnovate zgode šegrta Hlapića . Zagreb: Profil. Brlić-Mažuranić, I. (2010). Romani. Sabrana djela Ivane Brlić-Mažuranić (kritičko izdanje, sv. 2, ur. Vinko Brešić). Slavonski Brod: Ogranak Matice hrvatske. Brlić-Mažuranić, I. (2008). Priče iz davnine . Zagreb: Profil. Budinski, V. (2017). Podloge za standardiziranje optimalnoga metodičkog sadržajno-vremenskog okvira za poučavanje početnoga čitanja i pisanja na hrvatskom jeziku . Napredak,   158 (1-2), 11–32. Corrigan, R. (2011). Effects of pre-service teachers’ receptive vocabulary knowledge on their interactive read-alouds with elementary school students. Reading and Writing , 24 , 749–771. Čepić, R. (2002). Prema cjeloživotnom učenju: uloga formalnog, neformalnog i informalnog obrazovanja odraslih. U A. Klapan i M. Matijević (ur.), Obrazovanje odraslih i cjeloživotno učenje. Čudina-Obradović, M. (2002). Igrom do čitanja. Zagreb: Školska knjiga. Čudina-Obradović, M. (2014). Psihologija čitanja. Zagreb: Goglden marketing-Tehnička knjiga. Ellis, N. C. (1997). Vocabulary acquisition: word structure, collocation, word-class, and meaning. U N. Schmitt i M. McCarthy (ur.), Vocabulary: Description, acquisition and pedagogy , Cambridge: Cambridge University Press. Gass, S. M. i Selinker, L. (2008). Second language acquisition: An introductory course . New York: Routledge. Gnjidić, V., Keresteš, G. i Peti-Stantić, A. (2021). Mjerenje širine i dubine akademskoga vokabulara učenika viših razreda osnovne škole. Croatian Journal of Education , 23 (4), 1043–1085. Grosman, M. (2010). U obranu čitanja. Zagreb: Algoritam. Jalongo, M. R. i Sobolak, M. J. (2011). Supporting Young Children’s Vocabulary Growth: The Challenges, the Benefits, and Evidence-Based Strategies. Early Childhood  Education Journal . 38 (6), 421–429. Kurikulum nastavnog predmeta Hrvatski jezik za osnovne škole i gimnazije . Dostupno na https://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/2019_01_10_215.html [3.3.2020.] Kuvač Kraljević, J. (ur.) (2015). Priručnik za prepoznavanje i obrazovanje djece s jez i čnim teškoćama . Zagreb: Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet Sveučilište u Zagrebu. Likierman, H. i Muter, V. (2007). Pripremite dijete za školu. Zagreb: Ostvarenje. Moomaw, S. Hieronymus, B. (2008). Igre čitanja i pisanja . Zagreb: Ostvarenje. Nation, I. S. P. (2001). Learning Vocabulary in Another Language. Cambridge: Cambridge University Press. Dostupno na http://catdir.loc.gov/catdir/samples/cam031/2001269892.pdf   [3.3.2020.] Nelson, J. R. i Stage, S. A. (2007) Fostering the development of vocabulary knowledge and reading comprehension through contextually-based multiple meaning vocabulary instruction . Education and Treatment of Children , 30 , 1–22. Novak, K. (2018). Strategije usvajanja vokabulara studenata slovenskog jezika . Diplomski rad. Zagreb: Sveučilište u Zagrebu, Filozofski fakultet. Oxford, R. (1990). Language Learning Strategies: What Every Teacher Should Know . New York: Newbury House. Pavičić, V. (2000). Istraživanje strategije učenja vokabulara. Strani jezici, 28 (2000)1-2, 15–25. Pavičić Takač, V. (2008). Vocabulary Learning Strategies and Foreign Language Acquisition . Clevedon, Buffalo, Toronto: Multilingual Matters. Pavličević-Franić, D. (2005). Komunikacijom do gramatike. Zagreb: Alfa. Peti-Stantić, A. (2019). Čitanjem do (spo)razumijevanja. Od čitalačke pismenosti do čitateljske sposobnosti. Zagreb: Ljevak. Read, J. (2000). Assessing Vocabulary . Cambridge: Cambridge University Press. Dostupno na http://assets.cambridge.org/97805216/21823/sample/9780521621823wsc00.pdf [3 .3.2020.] Rosandić , D. (2002). Od slova do teksta i metateksta . Zagreb: Profil International. Schmitt, N. (1997). Vocabulary learning strategies . U N. Schmitt i M. McCarthy (ur.), Vocabulary: Description, acquisition and pedagogy (str. 199–227). Cambridge: Cambridge University Press. Schmitt, N. (2000). Vocabulary in Language Teaching . Cambridge: Cambridge University Press. Dostupno na http://assets.cambridge.org/052166/0483/sample/0521660483WSN01.pdf [3 .3.2020.] Tabak, M. i Ordul, A. (2015). Strategije učenja vokabulara u hrvatskome kao inome jeziku. Jezikoslovlje , 16 (1), 103–121. Težak, S. (1996). Teorija i praksa nastave hrvatskoga jezika. Zagreb: Školska knjiga. Vuić, B., Bernić, R. i Marković, N. (2014). Razvoj leksičko-semantičkog sloja govora djece rane i predškolske dobi. U I. Prskalo, A. Loznačić-Jurčević i Z. Braičić (ur.). 14. Dani Mate Demarina – Suvremeni izazovi teorije i prakse odgoja i obrazovanja (str. 323–333). Zagreb: Učiteljski fakultet. Wolf, M (2019). Čitatelju, vrati se kući. Zagreb: Naklada Ljevak. Prilozi Anketni upitnik Poštovane studentice i studenti, Molim vas da za potrebe rada Usvojenost značenjske strukture vokabulara učenika četvrtog razredu primarnog obrazovanja , odgovorite na postavljena pitanja. Također vas molim da vaši odgovori budu iskreni. Upitnik je dobrovoljan i anoniman, a dobiveni rezultati će se upotrijebiti isključivo u svrhu izrade rada. Upitnik ispunjavaju samo oni studenti koji su položili kolegije Dječja književnost ili Hrvatska dječja književnost (ovisno o modulu). Unaprijed vam zahvaljujem! Odaberite spol M Ž Godina studija: godina godina U kojem gradu studirate? Odgovor: ________________________________________________________ Koji ste modul? Odgovor: _________________________________________________________ Koje ste godine položili kolegij Dječja književnost / Hrvatska dječja književnost ? _________ godine. Kojeg se djela iz kolegija  Dječja književnost / Hrvatska dječja književnost najviše sjećate? Odgovor: ______________________________________________________ Ispred vas je popis od 50 riječi koje se nalaze u određenim djelima dječje književnosti, a koja ste čitali. Molim vas da pored svake riječi napišete njezino značenje. Ukoliko riječ sadrži više značenja, napišite ih. BARŠUN___________________________________________________________ KOTARICA__________________________________________________________ LUČE______________________________________________________________ IKONA_____________________________________________________________ RABOTA____________________________________________________________ UBOG_____________________________________________________________ STRELJIŠTE_________________________________________________________ KLINCI_____________________________________________________________ ZANAT_____________________________________________________________ PRENERAZITI_______________________________________________________ DUBRAVA__________________________________________________________ POGIBLJA___________________________________________________________ RUBAC_____________________________________________________________ ŠIKARA_____________________________________________________________ BADAVA___________________________________________________________ UTEĆI_____________________________________________________________ ŠEGRT_____________________________________________________________ TANAŠAN__________________________________________________________ ŽIGICA_____________________________________________________________ JADIKOVATI________________________________________________________ UZDE______________________________________________________________ TOPORIŠTE_________________________________________________________ UNIĆI______________________________________________________________ GAKANJE___________________________________________________________ PRISKRBITI_________________________________________________________ DREMOVAN________________________________________________________ OKRPANO__________________________________________________________ NAHERENO_________________________________________________________ MUČNJAK__________________________________________________________ OPRAVA____________________________________________________________ ŠKATULJA__________________________________________________________ ZDENAC____________________________________________________________ SRDITO____________________________________________________________ SVEŽANJ___________________________________________________________ OPAZITI____________________________________________________________ DJEVER____________________________________________________________ TRUBLJE___________________________________________________________ NEJAK_____________________________________________________________ SVAROŽIĆ__________________________________________________________ JARAK______________________________________________________________ BRAZGOTINA_______________________________________________________ DUB______________________________________________________________ ŽERAVICA__________________________________________________________ ŠTROPOT___________________________________________________________ OGANJ_____________________________________________________________ KEPČIĆ_____________________________________________________________ UŠAK______________________________________________________________ POMORA___________________________________________________________ ZAPEĆAK___________________________________________________________ 2 nd International Scientific and Art Faculty of Teacher Education University of Zagreb Conference Contemporary Themes in Education – CTE2 - in memoriam prof. emer. dr. sc. Milan Matijević, Zagreb, Croatia Teacher education students’ comprehension level of the semantic structure of the acquired vocabulary Abstract Acquistion of vocabulary is an important predictor of in-depth reading, i.e. reading comprehension, education in general and lifelong learning. As early as of the first grade of primary education, teachers encourage students to learn new words and their meanings, and to use those words in spoken and written language. Considering that the attention of researchers (Bežen, Kolar Billege and Budinski, 2013, Vuić, Bernić and Marković, 2014) is focused on the acquisition of vocabulary of children of early and preschool and early school age, the main aim of this paper is to examine the adoption of semantic structure of vocabulary students of the Teachers' Study in the corpus of texts of compulsory reading from the course Children's Literature. Students of the fourth and fifth year of Faculty of Teacher Education from Petrinja, Čakovec and Zagreb participated in this study (N=150). The study was conducted during May of 2020 with a semi-structured anonymous online questionnaire. Quantitative results of the questionnaire were processed using the SPSS programme. The obtained results indicate that all respondents did not write the exact meanings of the all 15 words that is in accordance with the lexicographic definition, ie incorrect meanings were written for some words. In accordance with the obtained results, it is necessary to pay more attention to the acquistion of semantic structure of vocabulary and in-depth reading in the education of future teachers. Key words reading with understanding; in-depth reading; students of faculty of teacher education; vocabulary; the meaning of the words Odgođeni prijevodi međunarodnih dječjih klasika na hrvatski Leonarda Pavić, Smiljana Narančić Kovač Sveučilište u Zagrebu, Učiteljski fakultet Učenje i p(r)oučavanje hrvatskoga jezika, književnosti, dramske i medijske kulture Broj rada: 71 Izvorni znastveni rad Sažetak U radu se utvrđuju trendovi prakse prevođenja klasičnih djela dječje književnosti na hrvatski u odnosu na godinu pojavljivanja izvornika. Korpus se uspostavlja u osloncu na leksikon svjetskih klasika dječje književnosti (Kümmerling-Meibauer, 2004) i na popis naslova preporučenih za lektiru u hrvatskoj osnovnoj školi. Analiziraju se bibliografski podatci o izvornim i prijevodnim izdanjima pojedinih naslova. Utvrđeno je da su još u 10. st. neki klasici prevedeni brzo poslije pojavljivanja izvornika. S druge strane, Pinokio je preveden na hrvatski s odmakom od 60 godina, slično kao i Heidi , dok se na Hoffmannova Janka Raščupanka čekalo 80 godina, a slično i na Carrollovu Alicu . Razmatraju se razlozi različite dinamike prevođenja naslova iz različitih polaznih kultura te se uspoređuju s prethodnim istraživanjima srodnih korpusa. Ključne riječi dječji klasici; hrvatski prijevodi; odgođeni prijevodi; povijest dječje književnosti Cilj je ovoga rada utvrditi trendove prevođenja inozemnih dječjih klasika na hrvatski s obzirom na vremenski odmak prijevoda u odnosu na izvornik u razdoblju od prvoga hrvatskoga prijevoda međunarodnoga dječjega klasika (1796.) do 2020. Također se prikazuju prevoditeljske prakse u pojedinim desetljećima s obzirom na izbor i zastupljenost nacionalnih književnosti. Rezultati se interpretiraju u širem povijesnom i kulturnom kontekstu. Prethodna istraživanja dinamike prevođenja dječje književnosti (Veselica Majhut, 2016; Andraka, 2019; Engler, 2019; Majhut i Lovrić Kralj, 2019; Narančić Kovač, 2019) pokazala su da se djela dječje književnosti često javljaju s velikom odgodom, iako ima i suprotnih primjera. Korpus istraživanja Korpus se uspostavlja u osloncu na popis naslova preporučenih za lektiru u osnovnoj školi (Narančić Kovač i Milković, 2018) i na leksikon svjetskih klasika dječje književnosti Bettine Kümmerling-Meibauer (2004), koji služi kao potvrda statusa klasika pojedinih naslova i kao izvor za dopunjavanje korpusa djelima koje ne nalazimo u lektiri. Kümmerling-Meibauer (2004) polazi od određenja da su dječji klasici „ona djela koja u dječjoj književnosti neke zemlje ili nekoga jezičnoga prostora imaju ili su imala istaknutu ulogu i koja se u odnosu na književno-estetsku kakvoću ističu osobitom inovativnošću i reprezentativnošću za svoju epohu“ (isto, xi). U popis je uvrstila djela koja zadovoljavaju barem tri od sljedećih kriterija: inovativnost, reprezentativnost (žanra ili neke nove pojave u dječjoj književnosti), estetski relevantan ustroj jezika djela, jednostavnost (primjerenost dječjoj publici), prikaz djetetova iskustvenoga svijeta, maštovitost i višeznačnost, tj. polivalentnost (isto, xii–xv). Korpus obuhvaća ukupno 196 naslova, od toga se 145 javlja u popisima lektire, a 122 ulaze u korpus po kriteriju pripadnosti klasicima dječje književnosti. U obama popisima nalazi se 71 naslov. Izostavljena su djela koja nemaju status klasika, a u popisima lektire ih nalazimo jednom ili dvaput. Izvršen je izbor reprezentativnih ili zastupljenijih naslova kad se javlja veći broj djela istoga autora. U hrvatskim su popisima preporučene lektire zastupljeni autori iz 30 polaznih kultura (Narančić Kovač i Milković, 2019, str. 136, 137). U korpus ovoga istraživanja uvršteni su naslovi iz 26 polaznih nacionalnih književnosti, tj. matičnih zemalja. Metodologija Kao polazište za utvrđivanje vremenskoga odmaka prijevoda pojedinih naslova poslužili su podatci prikupljeni u Bibliografiji hrvatske prijevodne dječje književnosti 20. stoljeća nastale u projektu BIBRICH (2018) i Hrvatske bibliografije dječjih knjiga (Majhut i Lovrić, 2007; Lovrić Kralj, 2019). Kümmerling-Meibauer (2004) razlikuje međunarodne i nacionalne klasike. Nacionalni su klasici dostigli kanonski status u zemlji podrijetla, ali nisu poznati u inozemstvu (isto, xvi). S druge stane, međunarodni su se dječji klasici prijevodima na sve svjetske jezike i sveprisutnošću na međunarodnom tržištu knjiga uspjeli etablirati u cijelom svijetu te je njihov broj stoga ograničen (isto, xvii). Autorica napominje da je većina međunarodnih klasika s engleskoga govornoga područja, dok su druge nacionalne književnosti zastupljene tek pokojim naslovom (isto). Stoga korpus dijelimo na prijevode anglofonih dječjih klasika i onih iz ostalih kultura, kako bismo utvrdili podudaraju li se trendovi u prevođenju tih dviju skupina. U tablicama prikazujemo godinu izdanja izvornika i prvoga hrvatskoga prijevoda, vremenski odmak te, zatamnjenjem odgovarajućega polja, podatak o uvrštenosti naslova u pregled dječjih klasika navedenoga leksikona (kratica BKM), odnosno u lektirne popise (kratica L). Velikim slovom X označeni su naslovi koji su se dosljedno i bez (većih) prekida preporučivali za lektiru u cijelom promatranom razdoblju. [1] Kako bismo mogli uspoređivati vremenski odmak pojedinih skupina prijevoda, duljinu odmaka u godinama između pojave izvornika i prijevoda podijelili smo u šest kategorija: minimalan (0 – 5), mali (6 – 10), srednji (11 – 30), znatan (31 – 50), velik (51 – 80) i osobito velik odmak (veći od 80 g.). Analizom vremenskoga odmaka utvrđuju se prevoditeljske prakse u pojedinim desetljećima i u korpusu u cjelini. Rezultati se tumače i s obzirom na implikacije uvrštavanja u lektiru za status djelā u hrvatskom kontekstu. Rezultati i diskusija Rezultate donosimo kronološkim redom pojavljivanja prijevoda. Valja ipak spomenuti i naslove koji nisu prevedeni. Ne čudi da je većinom riječ o klasicima nacionalnoga značenja, kao što su talijanski Marcovaldo ovvero le stagione in citta (1963.) I. Calvina, slovački Slovensk é povesti (1858. – 1861.) P. Dobšinskýa, [2] britanski The Children of the New Forest (1847.) F. Marryata, The Water Babies (1863.) C. Kingsleya, Swallows and Amazons (1930.) A. Ransomea i Tom's Midnight Garden (1958.) P. Pearcea. Nemamo ni prijevod francuskoga klasika Les mémoires d’ un âne [Uspomene jednoga magarca] (1860.) grofice Sophie de Ségur, ali su sačuvane dvije stranice rukopisnoga prijevoda iz pera Ivane Brlić-Mažuranić. Neprevedena su ostala i neka djela koja zadovoljavaju svih šest kriterija navedenoga leksikona, primjerice Lisac Mykita (1890.) ukrajinskoga pisca I. Franka te roman Krabat (1971.), moderni klasik njemačkoga autora O. Preusslera. Taj je propust zanimljiv jer je junak „legendarni lužičkosrpski čarobnjak“, po kojem se istočnonjemački teritorij „između Hoyerswerde, Bautzena i Kamenza naziva i Krabat-regijom“ (Tomasović Bock, 2016). Nadimak je nastao od riječi „Hrvat“; Krabat je „zapravo Janko Šajatović, žumberački uskok koji je davne 1658. g. došao na sjever Njemačke braniti granice kršćanske Europe“ (isto). U legendu je ušao kao junak nadnaravnih moći, koji je pokrenuo razvoj kraja u kojem je od saskoga kneza dobio imanje. Postao je uzor i zato što je „kao katolik među protestantima [Lužičkim Srbima] našao način za miran suživot sa svima“ (isto). Prijevodi do 1900. Kao što se vidi u Tablici 1, Campeov Mlajši Robinson pojavio se na hrvatskom 1796., ubrzo poslije izvornika (Engler, 2013). U sljedećem je stoljeću bilo malo prijevoda dječjih klasika, ali su dolazili iz različitih kultura, a i vremenski odmak u pravilu je malen, desetak ili dvadesetak godina. Andersen, čiju prvu zbirku na hrvatskom bilježimo 1877., zastupljen je prijevodima pojedinačnih bajki u časopisu Smilje od 1873. g. (Težak, 2005). Nekoliko je i međunarodnih klasika. Prvi hrvatski prijevod Dickensove Božićne pjesme u prozi objavljen je u Beču 1868., drugi 1915. u Zagrebu, a treći je nastao 1946., u vrijeme kad se u novoj Jugoslaviji još tolerirala religija. No djelo se nikada nije našlo na popisima preporučene lektire, za razliku od Olivera Twista i Cvrčka na ognjištu . Relativno mali broj prijevoda u ranijim razdobljima pripisujemo dijelom i činjenici da su pismeni hrvatski čitatelji znali ine jezike i da su mnoge knjige čitali na jezicima izvornika ili u prijevodima na njemački ili francuski (Narančić Kovač, 2019, str. 171). Više su se i promptno prevodili popularni romani, pa stoga nalazimo Ognjem i mačem i tri Verneova djela, koja su poslije ušla u popise lektire. Tablica 1. Najstariji prijevodi dječjih klasika Autor Naslov IZV HRV Odmak Nac. BKM L Dickens Božićna pjesma u prozi 1843 1868 25 GB Swift Gulliverova putovanja 1726 1881 155 GB X Campe Mlajši Robinson 1779 1796 17 D Ezop (620 – 560. pr. Kr.) Ezopusheve Baszne 6. st. pr. Kr. 1843 ~2400 GR Němcová Bakica 1855 1863 8 CZ Verne Od zemlje do mjeseca 1865 1875 10 F Verne Put oko zemlje za osamdeset dana 1873 1876 3 F Verne Put k središtu zemlje 1864 1890 26 F Andersen Izabrane Andersenove priče 1837 1877 40 DK X Cervantes Život i djela glasovitoga viteza Dona Quixotta de la Mancha 1605 1879 274 E de Amicis Srce 1886 1888 2 I Sienkiewicz Ognjem i mačem 1884 1894 10 PL Prva polovica 20. st. U prvih dvadesetak godina 20. st. bilježimo porast broja prijevoda dječjih klasika, i anglofone i ostalih književnosti (Tablica 2). Stevensonov Otok blaga i Kiplingova zbirka Indijska džungla javljaju se s odmakom od 22 godine, a Sara Crew F. H. Burnett, kao i Sienkiewiczev roman Potop izlaze na hrvatskom za petnaestak godina. Njegov je popularniji roman U pustinji i prašumi , kao i priče Braće Grimm, u nas potvrđen trajnim uvrštavanjem u popise lektire. Navedeni se anglofoni naslovi redom nalaze u spomenutom leksikonu dječjih klasika i obično ulaze u lektirne popise. Na prijevode Dickensovih djela čekalo se prilično dugo, sedam do osam desetljeća, što tumačimo njihovom pristupačnošću u izvorniku ili u promptnim njemačkim prijevodima (Majhut i Lovrić Kralj, 2019, str. 58). I roman Uncle Tom's Cabin dugo je čekao na hrvatski prijevod, ali to ne znači da je prije toga bio nepoznat; dijelovi su objavljeni u časopisu Neven samo godinu dana poslije izvornika, tj. 1853. g. (Narančić Kovač i Milković, 2010, str. 203). Smatra se da su Grimmove priče i bajke i u 19. st. bile pristupačne hrvatskoj djeci usmenom predajom ili iz izvornika, no pojava prve zbirke na hrvatskom smješta se na sam početak 20. st. (Hameršak, 2012, str. 200, 201). Na hrvatskom je prva bajka pod Grimmovim imenom objavljena 1895. u časopisu Smilje (isto). U lektiri se nikada nisu pojavili naslovi Na pustom otoku (prijevod njemačke prerade F. Hoffmanna), Pet nedjelja u balonu , ni Sara Crew , ali su se navedeni ruski, poljski, danski i švedski naslovi preporučali hrvatskim učenicima u drugoj polovici 20. st., pri čemu se, primjerice, Mati javlja do 1960-ih, kao odjek vremena u kojem se sovjetska književnost smatrala uzorom, a Legende o Kristu uvrštene su tek 1993., poslije uvođenja višestranačja i ponovnoga uvođenja religije u javni prostor. Naime, sve do 1990-ih komunistički je režim sputavao religijske sadržaje i blagdane, a u to se vrijeme bilježi i cenzura prijevoda dječjih klasika iz religijsko-ideoloških razloga (Kocijančič Pokorn, 2012). Tablica 2. Prijevodi klasika u prvoj polovici 20. st. Autor Naslov IZV HRV Odmak Nac. BKM L 1900-te Stevenson Otok blaga 1883 1905 22 GB   Twain Kraljević i prosjak 1881 1907 26 USA X Marryat Na pustom otoku 1842 1908 66 GB Beecher-Stowe Čiča Tomina koliba 1852 1910 58 USA Grimm Odabrane priče 1812 190? 90? D X Sienkiewicz Potop 1886 1902 16 PL Verne Dvadeset tisuća milja izpod mora 1870 1906 36 F 1910-te Burnett Mali lord 1886 1915 29 USA Dickens Cvrčak na ognjištu 1845 1915 70 GB Kipling Knjiga o džungli 1895 1917 22 GB X Wilde Sretni kraljević druge pripovijesti 1888 1918 30 GB X Burnett Sara Crew 1905 1920 15 USA Dickens David Copperfield 1850 1920 70 GB Dickens Oliver Twist 1839 1920 81 GB X Gogolj Taras Bul[j]ba 1835 1911 76 RUS Gorki Mati 1907 1913 6 RUS Sienkiewicz Kroz žarku Afriku [U pustinji i prašumi] 1911 1914 3 PL X Verne Pet nedjelja u balonu 1863 1915 52 F   Ewald Dvonožac 1908 1917 9 DK   Gorki Djetinjstvo 1914 1918 4 RUS   Lagerlöf Legende o Kristu 1904 1919 15 S   1920-te Burroughs Tarzan kao majmun 1914 1924 10 USA   Kipling Kako je deva stekla grbu i druge priče 1902 1923 21 GB   London Kći snijega 1902 1923 21 USA   Twain Pustolovine malog Tome 1876 1927 51 USA X Cooper Posljednji Mohikanac 1826 1928 102 USA   Bonsels Pčelica Maja i njeni doživljaji 1912 1921 9 D   Daudet Pisma iz mog mlina 1869 1921 52 F   Ewald Tiho jezero 1908 1922 14 DK   Dumas Tri mušketira 1844 1923 79 F   Cankar Sluga Jernej i njegovo pravo 1907 1925 18 SLO   Krilov Basne 1808 1925 117 RUS   Hoffmann Janko Raščupanko 1845 1925 80 D   May Winnetou 1893 1925 32 D   Verne Carev glasnik 1876 1925 49 F   Verne U potrazi za brodolomcima: Djeca kap. Granta 1868 1925 57 F   Čehov Kaštanka 1887 1927 40 RUS   Hugo Jadnici 1862 1930 68 F   1930-te Lofting Doktor Dolittle i njegove životinje [Pripovijest …] 1920 1933 13 GB   London Bijeli očnjak 1906 1936 30 USA   Salgari Crni gusar 1898 1932 34 I   Župančić Ciciban 1915 1932 17 SLO   Kästner Tonček i Točkica 1931 1933 2 D   Molnar Junaci Pavlove ulice 1907 1933 26 H X Čukovski Doktor Jaoboli 1929 1935 6 RUS   Čukovski Krokodil 1917 1936 19 RUS   Sveinsson Islandski bregovi: pustolovni roman malog Noni-a 1913 1940 27 IS   1940-te Carroll Alica u Zemlji Čudesa 1865 1944 79 GB X Rawlings Jody Baxter 1938 1945 7 USA   Twain Pustolovine Huckleberryja Finna 1884 1947 63 USA X Collodi Pinokio 1883 1943 60 I X Elin Pelin Jan Bibijan 1933 1943 10 BG   Spyri Heidi 1880 1943 63 CH X Verne Tajanstveni otok 1875 1946 71 F   Verne Petnaestogodišnji kapetan 1878 1947 69 F   Kataev Bijeli se usamljeno jedro 1936 1948 12 RUS   La Fontaine Basne 1694 1948 254 F   Seliškar Družina Sinjega galeba 1936 1948 12 SLO   Seliškar Drugovi 1946 1948 2 SLO   Levstik Martin Krpan 1858 1949 91 SLO   Gorki U svijetu 1916 1949 33 RUS Puškin Bajka o ribaru i ribici 1835 1949 114 RUS X Voranc Đurđice 1949 1950 1 SLO U trećem se desetljeću 20. st. i dalje prevode i novija i starija djela, raznoga nacionalnoga podrijetla. Od anglofonih naslova ponovno se javljaju američki klasici, obično s većim odmakom, dok se britanski prevode brže, primjerice Kiplingove priče. Serijal knjiga o Tarzanu bio je popularan i prije i poslije Drugoga svjetskoga rata, ali kao izvanškolsko štivo, dok su se podjednako popularni Winnetou i Tri mušketira nakratko pojavili na popisima lektire ranih 1990-ih godina. Dumas i Verne najprevođeniji su francuski autori do 1945., a francuska je književnost po zastupljenosti dugo bila druga strana književnost u Hrvatskoj, premda se često čitala u prijevodu na njemački (Majhut i Lovrić Kralj, 2019, str. 59). Osam je Verneovih romana uvršteno u lektirne popise, svaki u svoje vrijeme, tako da je uvijek bio preporučen barem jedan od njih. Dva su među klasicima: Put oko zemlje za osamdeset dana i Dvadeset tisuća milja izpod mora. I roman Pet nedjelja u balonu ima taj status, ali nije dospio u hrvatsku lektiru. Prirodoslovne priče Danca Ewalda nisu u popisu dječjih klasika, ali su promptno prevedene i poslije uvrštene u popise lektire od 1950-ih do 1970-ih. Stoga ih možemo smatrati i hrvatskim inozemnim klasicima. Taj se status može pripisati i Daudetovim Pismima , iako su dosljedno u lektiri tek od 1990-ih. „Cossette“ i „Gavroche“, odlomci iz Jadnika , također su neko vrijeme bili u lektirnoj ponudi. Tridesetih i četrdesetih godina 20. st. naglo se smanjuje broj novih prvih prijevoda anglofonih dječjih klasika, iako su ispravljeni važni propusti. U četvrtom se desetljeću zato povećava broj nacionalnih polaznih kultura iz kojih djela dolaze u ruke mladim hrvatskim čitateljima, a vremenski se odmak smanjuje. Izlaze prijevodi pet naslova Loftingova serijala o Dr. Dolittlu s odmakom od desetak godina. Usporedno se prevodi i ruska stihovana priča Doktor Jaoboli ruskoga pisca Čukovskoga, inspirirana Loftingovim junacima, a neposredno poslije nje i poznati Krokodil istoga autora. Ruski klasici javljaju se u međuratnom razdoblju u kontekstu povećanoga broja prijevoda ruske književnosti za koje su zaslužni „ruski umjetnici u bijegu iz boljševičke Rusije koji […] nalaze svoj drugi dom u Kraljevini Jugoslaviji“ (Majhut i Lovrić Kralj, 2019, str. 66), a raste i broj slovenskih naslova. Dvije su se kulture našle u istoj državi, pa je takav razvoj razumljiv. Tridesete donose novoprevedene dječje klasike iz jedanaest zemalja. Od njih su se samo tri našla u lektiri, a najdulje, neprekidno od 1960., Junaci Pavlove ulice. Činjenica da do 1930-ih nema prijevoda mađarskih dječjih djela tumači se napetim odnosima Hrvata i Mađara početkom stoljeća i nekim tematskim sastavnicama romana koje nisu odgovarale hrvatskom sentimentu toga vremena (Majhut i Lovrić Kralj, 2016, str. 400). Do 1930-ih sustali su konfliktni osjećaji prema Mađarskoj, prevladala je ugroženost zbog srpske dominacije u prvoj Jugoslaviji, pa su nastale povoljne okolnosti za prijevod Molnarova djela (str. 403). Istodobno raste popularnost njemačkih knjiga, čitaju se u izvorniku i u prijevodu, osobito trivijalna književnost (str. 52–54). Ipak, to omiljeno štivo nema status klasika niti dolazi na popise lektire. Za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske najviše se prevodila njemačka promidžbena književnost (Majhut i Lovrić Kralj, 2019, str. 69). Ne bilježimo prijevode njemačkih klasika, ali izlaze ukupno četiri međunarodna, od kojih će se tri, osim bugarskoga Jana Bibijana , dulje vrijeme zadržati na hrvatskim popisima lektire: Alice, Heidi i Pinokio . U to je vrijeme u Hrvatskoj postojala živahna i raznolika nakladnička aktivnost (Turčinec, 2000), pa se pozornost posvetila i zanemarenim dječjim klasicima. Poslije Drugoga svjetskoga rata napokon izlazi Huck Finn s odgodom od 63 godine, a kasne četrdesete donose cijeli niz prvih prijevoda dječjih klasika iz različitih polaznih kultura, s naglaskom na francuskim, sovjetskim i slovenskim djelima. Sovjetski igrokaz Bijeli se usamljeno jedro izlazi na hrvatskom s odmakom od 12 godina, ali ne ulazi u lektiru. Slovenska su djela brojnija, među njima je i Martin Krpan , jedini slovenski klasik prema spomenutom leksikonu. La Fontaineove Basne ušle su u lektiru 1951., no nije jasno zašto su poslije toga zauvijek nestale s popisa. Ipak, francuski basnopisac nije u Hrvatskoj bio nepoznat: već 1794. izišle su u Dubrovniku latinske basne Đura Ferića, koji se inspirirao i La Fontaineom (Perić-Gavrančić, 2020.). I na prijevod Puškinove Bajke o ribaru i ribici čekalo se više od stotinu godina (za razliku od drugih njegovih djela), ali kad je uvršteno na popis lektire, to je djelo ostalo trajno prisutno. Druga polovica 20. st. Kao što se vidi u Tablici 3, pedesetih godina uključuje se u lektiru sve više slovenskih naslova, pri čemu se ponajprije uvode oni podobni, partizanske tematike i komunističkoga ozračja, a i inače pretežu lijevo orijentirani pisci, poput Talijana Rodarija i Amerikanca Londona. Dulje se na popisima lektire zadržao Bambi . Načelno, raste broj prijevoda, a smanjuje se vremenski odmak, osim iznimno. Prevode se i ulaze u lektiru novi naslovi pustolovne književnosti, poput Grmljavine stada i Grofa Monte Christa. U to se vrijeme u nakladništvu događa novi zaokret prema zapadnoj žanrovskoj književnosti (Šarić, 2017, str. 285), što je čitateljima donijelo više zabave, a nakladnicima veću zaradu. Od anglofonih naslova posebno je zanimljiv Starac i more , preveden iste godine kad je izišao izvornik. Od 1960. nadalje ulazi u korpus lektirnih naslova iako je riječ o knjizi za odrasle. Saroyanovi romani također se brzo prevode, u lektiri su 1960-ih i 1993. Nemaju status klasika u polaznoj kulturi, ali su u Hrvatskoj zbog uvrštavanja u lektiru i pozitivnoga kritičkoga odjeka (Crnković, 1966/1990, str. 149–150) postali hrvatski inozemni klasici. Šezdesetih se i sedamdesetih godina 20. st. javlja manje prijevoda starijih anglofonih klasika. Potvrđeni klasici Lassie , Lovac u žitu i Paukova mreža prevode se s umjerenim vremenskim odmakom, ali se međunarodni klasici, Čarobnjak iz Oza [1] i Petar Pan pojavljuju s odgodom od čak 77, odnosno 69 godina. Tomu nasuprot, 1960-ih bilježimo veći broj prijevoda iz ostalih književnosti s malim odmakom. Ipak, Mali princ (u lektiri od 1972.), Pipi Duga Čarapa i Dnevnik Anne Frank mogli su se brže prevesti, umjesto da se na njih čeka tridesetak godina. Dva se naslova ističu trajnim mjestom u lektiri, no nemaju status klasika: Pale sam na svijetu i Sadako hoće živjeti. I oni pripadaju hrvatskim inozemnim klasicima. Isti status dobivaju djela s područja bivše Jugoslavije, što se potvrđuje prijevodima sa slovenskoga i makedonskoga jezika. Međutim, 1970-ih nema više tako malih odmaka, osim Bachove uspješnice, koja 1993. postaje stalni naslov hrvatske lektire. Uz njega, za taj su popis spremni i prvi mađarski naslovi poslije Junaka Pavlove ulice . Tablica 3. Prijevodi klasika u drugoj polovici 20. st. Autor Naslov IZV HRV Odmak Nac. BKM L 1950-te Grey Grmljavina stada 1925 1951 26 USA   London Zov divljine 1903 1951 48 USA   Hemingway Starac i more 1952 1952 0 USA X Thackeray Ruža i prsten 1854 1952 98 GB   Saroyan Mama, volim te 1956 1958 2 USA   Saroyan Tata, ti si lud 1957 1958 1 USA   Hawthorne Čudesna knjiga 1851 1958 107 USA Heyerdahl Kon-Tiki: na splavi preko Tihog oceana 1948 1951 3 N Cendrars Crnačke priče 1921 1952 31 F Dumas Grof Monte Christo 1844 1952 108 F Salten Bambi: jedan život u šumi 1923 1952 29 A X Schwab Najljepše priče klasične starine 1840 1952 112 D X Bevk Mali buntovnik 1951 1953 2 SLO Vandot Kekec nad samotnim ponorom 1924 1953 29 SLO Kästner Emil i detektivi 1929 1954 25 D X Kästner 35. maj 1931 1954 23 D Bevk Lukec i njegov čvorak 1931 1956 25 SLO Ingolič Dječak s dva imena 1955 1957 2 SLO Peroci Maca papučarica 1957 1957 0 SLO Perrault Bajke 1697 1958 261 F Renard Riđan 1894 1958 64 F Prokofjev Peća I vuk 1936 1958 22 RUS Rodari Čipolino 1951 1960 9 I 1960-te Stevenson Crna strijela 1888 1962 74 GB   Carroll Alica s onu stranu ogledala 1872 1962 90 GB Seton Vinipeški vuk i druge pripovijetke 1913 1964 51 USA Knight Lesi se vraća 1940 1966 26 GB Lindgren Razmo u skitnji 1956 1961 5 S Rodari Putovanje Plave Strijele 1953 1961 8 I Ingolič Tajno društvo PGC 1951 1962 11 SLO Aymé Priče mačke na grani 1939 1963 24 F Bruckner Sadako hoće živjeti 1961 1963 2 D Gajdar Timur i njegova četa 1940 1963 23 RUS Čapek Poštarska bajka 1932 1964 32 CZ Sigsgaard Pale sam na svijetu 1942 1964 22 DK X Krüss Timm Thaler ili Prodani smijeh 1962 1964 2 D Tolstoj, A. Zlatni ključić [Buratino] 1936 1964 28 RUS Aymé Druge priče mačke na grani 1950 1965 15 F Janevski Baramba 1959 1965 6 NMK Kästner Emil i tri blizanca 1934 1965 31 D Calvino Barun Penjač 1959 1965 6 I Pergaud Rat dugmadi 1930 1967 37 F Kästner Čovječuljak 1963 1967 4 D Peroci Djeco, laku noć 1964 1967 3 SLO Rodari Telefonske priče 1962 1967 5 I Cankar Istina i ljubav 1954 1968 14 SLO Kästner Blizanke 1949 1969 20 D Rodari Planeta ispunjenih želja 1962 1970 8 I 1970-te Bach Galeb Jonathan Livingstone 1970 1973 3 USA Baum Čarobnjak iz Oza 1900 1977 77 USA Salinger Lovac u žitu 1951 1978 27 USA White Paukova mreža 1952 1979 27 USA   Barrie Petar Pan 1911 1980 69 GB Saint-Exupéry Mali princ 1943 1973 30 F Lindgren Pipi Duga Čarapa 1945 1973 28 S Frank Dnevnik Anne Frank 1947 1975 28 NL Janikovszky Baš se veselim! 1967 1978 11 H Janikovszky Kako da odgovorim? 1968 1978 10 H Janikovszky Znaš li i ti? 1963 1978 15 H   Podgorec Bijelo ciganče 1966 1979 13 NMK   Levstik Tko je Videku napravio košuljicu 1955 1979 24 SLO   Kishon Kita boli more 1965 1980 15 IL   1980-te Sewell Crni ljepotan 1877 1982 105 GB   Milne Medo Winnie zvani Pooh 1921 1986 65 GB   O'Dell Otok plavih dupina 1960 1987 27 USA   Grahame Vjetar u vrbama 1907 1989 82 GB   Pyle Vesele pustolovine Robina Hooda 1883 1989 106 USA   Dahl Charlie i tvornica čokolade 1964 1990 26 GB   Kishon Kod kuće je najgore 1977 1982 5 IL   Nikoleski Čarobni samarčić 1962 1986 24 NMK   Ende Jim Gumb i strojovođa Lucas 1960 1986 26 D   Bevk Knjiga o Titu 1955 1987 32 SLO   Tournier Petko ili divlji život 1971 1988 17 F   Alain-Fournier Veliki Meaulnes 1913 1989 76 F   Nöstlinger Konrad ili Dijete iz limenke 1975 1990 15 A   Winterfeld Timpetill: grad bez roditelja 1937 1990 53 D   1990-te Travers Mary Poppins 1934 1991 57 GB   Tolkien Hobit 1937 1994 57 GB   Alcott Male žene 1868 1996 128 USA   Montgomery Anne od zelenih zabata 1908 1997 89 CDN   Potter Priča o Petru Zecimiru 1902 1998 96 GB   Harms Pjesmice – igrice 1935 1991 56 RUS   Ende Priča bez kraja 1979 1995 16 D Malot Bez obitelji 1878 1996 118 F Janikovszky Da sam odrastao 1965 1996 31 H Kästner Leteći razred 1933 1996 63 D Lindgren Ronja, razbojnička kći 1981 1997 16 S Wyss Švicarska obitelj Robinson 1827 1999 172 CH Bosco Dječak i rijeka 1945 2000 55 F Ende Momo 1973 2000 27 D   Osamdesetih i devedesetih godina 20. st. općenito je manje prijevoda klasika, ali su važni. Neki su čekali uistinu dugo: Crni ljepotan 105 godina, Vjetar u vrbama 82, a Medo Winnie zvani Pooh 65. Takva situacija potvrđuje rezultate prethodnih istraživanja da je poznavanje anglofone dječje književnosti u užem smislu u hrvatskom kulturnom prostoru bilo slabo sve do zadnjih desetljeća 20. st. i da se nakladnici nisu odviše brinuli za objavljivanje vrijednih djela dječje književnosti nego su bili skloniji naslovima koji privlače veći broj čitatelja (Narančić Kovač, 2019, str. 207–208). 1990-ih hrvatsko čitateljstvo konačno dobiva pet starih i svjetski poznatih naslova, iako ni jedan nije ušao u lektiru. Situacija je nešto bolja kad je riječ o klasicima iz ostalih književnosti, ali ni njih nema puno, jedva desetak u svakom desetljeću. Prevode se pojedini moderni klasici, kao što su Priča bez kraja i Momo , ali ima i zakašnjelih prijevoda.   2021. do 2020. Tablica 4 prikazuje naslove prevedene u prvim dvama desetljećima 21. st. Prevodi se još svjetskih klasika koje su prethodnici previdjeli. Anglofoni su klasici zastupljeni prijevodima Kronika iz Narnije , s odmakom od pedesetak godina. Tajni vrt čekao je dvostruko dulje, a Irvingove fantastične priče gotovo 200 godina. Od ostalih se nacionalnih klasika mogu istaknuti švedske priče o Muminima, sa zaostatkom od pedesetak godina. Nešto bolje nego Krabat prošao je švicarski klasik Crvenokosa Zora o djevojčici iz Senja, koji je usprkos hrvatskoj priči neobično dugo čekao hrvatski prijevod, ali ga je barem dočekao (Šmidt-Pelajić, 2019). Tablica 4. Prijevodi klasika od 2001. do 2020. Autor Naslov IZV HRV Odmak Nac. BKM L 2000-te Lewis Čarobnjakov nećak 1955 2001 46 GB   Streatfeild Plesne cipelice 1936 2001 65 GB   Burnett Tajni vrt 1911 2002 91 USA   Lewis Lav, vještica i ormar 1950 2002 52 GB   Lewis Kraljević Kaspijan 1951 2002 51 GB   Lewis Konj i njegov dječak 1954 2002 48 GB   L'Engle Nabor u vremenu 1960 2003 43 USA Lewis Plovidba broda Zorogaza 1952 2003 51 GB Hoban Miš i sin 1967 2004 37 USA Lewis Srebrni stolac 1953 2004 51 GB Lewis Posljednja bitka 1956 2004 48 GB O'Brien Čudesni grm 1971 2005 34 USA Webster Tata Dugonja 1912 2006 94 USA Adams Watership Down 1971 2008 37 GB Nesbit Djeca željeznice 1906 2008 102 GB Nesbit Petero djece i Pjesko 1902 2008 106 GB Porter Pollyanna 1913 2009 96 USA Preussler Mala vještica 1957 2001 44 D Druon Tistou Zelenpalac 1957 2002 45 F Janson Čarobnjakov šešir 1948 2006 58 FIN Janson Knjiga o ljetu 1972 2010 38 FIN 2010-te Dahl BFG 1982 2017 35 GB   Irving Legenda o sanjivoj dolini 1819 2018 199 USA Irving Rip Van Winkle 1820 2018 198 USA Wilder Mala kuća u velikoj šumi 1932 2020 88 USA Nesbit Tragači za blagom 1899 2021 122 GB Janson Knjige o Muminima 1945–77 2006-21 42–75 FIN Kessel Lav 1958 2012 54 F Lagerlöf Čudesno putovanje Nilsa Holgerssona kroz Švedsku 1906 2016 110 S Held Crvenokosa Zora i njezina družina 1941 2017 76 CH Quiroga Priče iz prašume za djecu 1918 2020 102 UY Manji broj klasika u završnim godinama analiziranoga razdoblja može se objasniti time što je za određivanje toga statusa nužna povijesna perspektiva. Naime, promatramo li broj prijevoda djeci namijenjenih naslova anglofonih književnosti na prijelazu u 21. stoljeće, nailazimo na više prijevoda suvremenih naslova s malim odmakom, a nastavlja se i trend nadoknađivanja propuštenoga (Narančić Kovač, 2019, str. 209). Analiziramo li samo klasike, razumljivo je da se bilježi sve veći vremenski odmak. Trendovi Grafikon 1 pokazuje da se tijekom analiziranoga razdoblja u većini desetljeća prevodi manje anglofonih klasika od ostalih, uz iznimku prvoga desetljeća 21. stoljeća. Međutim, usporedimo li broj naslova nacionalnih kultura pojedinačno (Grafikon 2), najviše je onih iz anglofonih kultura, 72.  Slijede francuski, slovenski, ruski i talijanski klasici, dok su ostale zemlje zastupljene manjim brojem naslova. Ukupno je neanglofonih klasika 124. Grafikon 1. Usporedba broja prijevoda Grafikon 2. Zastupljenost polaznih kultura Dinamika prevođenja u našem korpusu najzastupljenijih nacionalnih književnosti prikazana je Grafikonom 3. Primjećujemo da su se klasici anglofonih i francuske književnosti kontinuirano prevodili, uz rijetke stanke, a da su njemački naslovi izostali u kraćim razdobljima. Grafikon 3. Prijevodi najzastupljenijih nacionalnih klasika u analiziranom razdoblju Usporedba vremenskoga odmaka na razini cijeloga korpusa (Grafikon 4) pokazuje pojavu zakašnjelih prijevoda anglofonih dječjih klasika koje su ranije previdjeli, pa su odmaci uglavnom veliki, rjeđe umjereni (srednji). To može također značiti da su starija djela bila poznatija hrvatskoj publici od novih zbog njihove pristupačnosti na stranim jezicima. Klasici iz ostalih zemalja češće bi se pojavili sa srednjim, a svaki četvrti stigao je s malim ili minimalnim odmakom. Stoga se čini da u hrvatskoj sredini postoji kontinuiran interes za prevođenje dječjih klasika iz različitih kultura. Grafikon 4. Usporedba vremenskoga odmaka Raspodjela odmaka po vremenskim razdobljima pokazana je za skupinu anglofonih i ostalih naslova zasebno u Grafikonima 5, odnosno 6. Grafikon 5. Vremenski odmak anglofonih prijevoda Grafikon 6. Vremenski odmak ostalih prijevoda Zaključak Rezultati analize vremenskoga odmaka prijevoda anglofonih dječjih klasika podudaraju se s rezultatima istraživanja o prijevodima anglofone dječje književnosti, utoliko što nalazimo brojne prijevode s velikim vremenskim odmakom. Međutim, dok broj prijevoda anglofonih naslova kontinuirano i naglo raste, broj prijevoda anglofonih dječjih klasika ujednačen je i brojem skroman, uz iznimku prvoga desetljeća 21. st. Tomu nasuprot, broj klasika iz ostalih kultura povećava se tijekom vremena te se prevode nacionalni klasici iz sve većega broja zemalja, što je u skladu s trendovima utvrđenima u prethodnim istraživanjima prijevoda nacionalnih dječjih književnosti. Zanimanje hrvatske sredine za dječje klasike iz različitih polaznih kultura osobito je snažno 1960-tih. U zadnjim analiziranim desetljećima opada broj prevedenih klasika i povećava se vremenski odmak, što se može objasniti nedostatnim povijesnim otklonom koji je potreban za dodjeljivanje statusa klasika. Uz dječje klasike u užem smislu riječi, mnoga djela popularne i žanrovske književnosti dobila su isti status. Tako se proširuje korpus prihvatljivoga dječjega štiva, osobito kad se takvi naslovi preporučuju za lektiru. Uvrštavanje naslova na popis preporučene lektire utječe na percepciju vrijednosti pojedinoga djela, a oni naslovi koji se na popisima nalaze dulje vrijeme dobivaju status hrvatskih inozemnih klasika bez obzira na to jesu li međunarodni klasici, pa i onda kad ne pripadaju ni nacionalnim klasicima iz perspektive polaznih kultura. Tijekom promatranoga razdoblja izbor pojedinih naslova ovisio je o povijesnim, kulturnim i ideološkim okolnostima, ali svako je vrijeme dalo svoj doprinos stvaranju bogatoga korpusa dječjega štiva. Danas raspolažemo zadovoljavajućim brojem reprezentativnih djela inozemnih dječjih književnosti na hrvatskom jeziku, koji i dalje raste. Popis literature Andraka, M. (2019). Dinamika prevođenja talijanske dječje književnosti na hrvatski u 20. stoljeću. U S. Narančić Kovač i I. Milković (ur.), Prijevodi dječje književnosti: pogled iz Hrvatske (str. 225–251). Zagreb: SuZ, UF. Crnković, M. (1966/1990) . Dječja književnost . Zagreb: Školska knjiga. Engler, T. (2013). Vranićev Mlajši Robinzon : o podrijetlu i ideologemskom postavu prvog dječjeg romana na hrvatskom jeziku. Croatica, 37 (57), 173–212. Engler T. (2019). Prijevodi Kästnerovih dječjih romana: kronologija i tendencije. U S. Narančić Kovač i I. Milković (ur.), Prijevodi dječje književnosti (str. 309–330). Zagreb: SuZ, UF. Hameršak, M. (2012). Velikani ili anonimci? Jacob i Wilhelm Grimm u hrvatskoj književnosti, politici i znanosti devetnaestoga stoljeća. Libri & Liberi, 1 (2), 197–214. doi: 10.21066/carcl.libri.2012-01(02).0040 Kocijančič Pokorn, N. (2012). Post-Socialist Translation Practices. Amsterdam: John Benjamins. Kümmerling-Meibauer, B. (2004). Klassiker der Kinder- und Jugendliteratur: Ein Internationales Lexikon (Bd. 1–3). Stuttgart: Springer Verlag. Lovrić Kralj, S. (2019). Bibliografija kao analitički alat. U S. Narančić Kovač i I. Milković (ur.), Prijevodi dječje književnosti (str. 35–48). Zagreb: SuZ, UF. Majhut, B. i Lovrić, S. (2007). Aporije hrvatske bibliografije dječjih knjiga. U A. Bežen, D. Pavličević-Franić i V. Požgaj-Hadži (ur.), Rano učenje hrvatskoga jezika (str. 69–80). Zagreb: UF. Majhut, B. i Lovrić Kralj, S. (2016). Eighty Years of Junaci Pavlove ulice in Croatian Children’s Literature . Studia Slavica Academiae Scientiarum Hungaricae , 61 (2), 397–416. doi: 10.1556/060.2016.61.2.11. Majhut, B. i Lovrić Kralj, S. (2019). Prijevodi u hrvatskoj dječjoj književnosti od početka do šezdesetih godina 20. stoljeća: glavni pravci. U S. Narančić Kovač i I. Milković (ur.), Prijevodi dječje književnosti (str. 49–79). Zagreb: SuZ, UF. Milković, I. (2019). Prijevodna dječja književnost u hrvatskom odgojno-obrazovnom kontekstu tijekom 20. stoljeća. U S. Narančić Kovač i I. Milković (ur.), Prijevodi dječje književnosti (str. 95–130). Zagreb: SuZ, UF. Narančić Kovač, S. i Milković, I. (2010). Hrvatski prijevodi Čiča Tomine kolibe . U D. Pavličević-Franić i A. Bežen (ur.), Društvo i jezik – višejezičnost i višekulturalnost (str. 202–217). Zagreb: SuZ, UF i ECNSI. Narančić Kovač, S. i Milković, I. (2018). Lektira u hrvatskoj osnovnoj školi: popis naslova . Dostupno na http://bibrich.ufzg.hr/lektira/ [20.2.2022.] Narančić Kovač, S. i Milković, I. (2019). Strani naslovi u hrvatskoj lektiri. U S. Narančić Kovač i I. Milković (ur.), Prijevodi dječje književnosti (str. 131–163). Zagreb: SuZ, UF. Narančić Kovač, S. (2019). Prijevodi kao susretišta hrvatske i anglofone dječje književnosti. U S. Narančić Kovač i I. Milković (ur.), Prijevodi dječje književnosti (str. 167–224). Zagreb: SuZ, UF. Perić-Gavrančić, S. (2020). Tragom zaboravljenih rukopisa: hrvatske i latinske basne Đura Ferića (1739–1820).  Anali Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku,  (58), 131–213. doi: 10.21857/moxpjhw6qm Šarić, T. (2017). U vrtlogu komunizma: mladi Hrvatske 1945. – 1954. Za­greb: Hrvatski državni arhiv. Šmidt Pelajić, I. (2019). Die rote Zora u hrvatskom prijevodu. U S. Narančić Kovač i I. Milković (ur.), Prij evodi dječje književnosti (str. 411–421). Zagreb: SuZ, UF. Težak, D. (2005). Kako smo upoznavali Andersena. U R. Javor (ur.), Dobar dan, gospodine Andersen (72–81). Zagreb: KGZ i Hrvatska sekcija IBBY-a. Tomasović Bock, N. (2016). Krabat - tko je zapravo Hrvat kojemu se dive mali Nijemci. Deutsche Welle . Dostupno na https://www.dw.com/hr/krabat-tko-je-zapravo-hrvat-kojemu-se-dive-mali-nijemci/a-36907099 [20.3.2022.] Turčinec, Z. (2000). Izdavači/nakladnici u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.  Časopis za suvremenu povijest, 32 (1), 51–71. Veselica Majhut, S. (2016). A Contribution to Croatian Translation History: Translation Flows from English into Croatian (1950s to 1980s) and their Social-cultural Context.  SRAZ, 61 , 73–84. [1] Ruski autor Aleksandar Volkov preradio je 1939. Baumovu knjigu, a hrvatski je prijevod izišao pod naslovom Čarobnjak iz Oza ili Čarobnjak Smaragdnog grada 1963., prije prijevoda izvornoga djela [2] Lektirni popisi objavljuju se u Hrvatskoj od 1950. do 2006. (usp. Narančić Kovač i Milković 2018, 2019). [3] Naslov je zabilježen u opsežnom popisu preporučenih naslova iz 1968. jer je postojao srpski prijevod, objavljen u Sarajevu 1967. Navedeni su tada i drugi naslovi koji nisu imali hrvatski prijevod, ali oni obično nisu bili prihvaćeni u školskoj praksi. 2. Međunarodna znanstvena i umjetnička konferencija Učiteljskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu Suvremene teme u odgoju i obrazovanju – STOO2 - in memoriam prof. emer. dr. sc. Milanu Matijeviću, Zagreb, Hrvatska  Delayed translations of international children's classics into Croatian Abstract This paper establishes the trends of translation practices concerning the time lag between the appearances of the first Croatian translations and the publication of the respective originals. The corpus is based on Kümmerling-Meibauer’s 2004 Lexicon of international children’s classics, and on the list of titles recommended for individual reading in Croatian primary schools. It has been established that some classics appeared soon after the original even in the 19 th century. On the other hand, Pinocchio and Heidi were translated into Croatian with a delay of about 60 years, and up to 80 years passed before the first Croatian translations of Hoffmann’s Struwwelpeter and Carroll’s Alice . The results reveal changing trends in translation policies during the analysed period, and a steady growth of the body of representative children’s books in the Croatian context. Key words children’s classics; Croatian translations; history of children’s literature; postponed translations