Dječje percepcije izvanrednog stanja izazvanog epidemijom covid-19
|
|
2. međunarodna znanstvena i umjetnička konferencija Učiteljskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu Suvremene teme u odgoju i obrazovanju – STOO2 - in memoriam prof. emer. dr. sc. Milanu Matijeviću, Zagreb, Hrvatska 2nd International Scientific and Art Faculty of Teacher Education University of Zagreb Conference Contemporary Themes in Education – CTE2 - in memoriam prof. emer. dr. sc. Milan Matijević, Zagreb, Croatia |
|
Vedrana Kuti
|
Stručni rad
|
Dječje percepcije izvanrednog stanja izazvanog epidemijom covid-19 |
Sažetak
Za vrijeme koronakrize djeca se mogu suočavati s osjećajima straha, neizvjesnosti te fizičke i društvene izolacije zbog propuštanja škole ili vrtića. Razumijevanje njihovih reakcija i osjećaja ključno je za pravilno zadovoljavanje njihovih potreba (Jiao i sur., 2020). Cilj ovog rada bio je istražiti dječje percepcije izvanrednog stanja izazvanog koronavirusom, a kao metoda korištene su fokus-grupe s djecom od 4 godine do 6 godina. Kvalitativnom analizom sadržaja razvijene su sljedeće kategorije: 1. Znanja o virusu, 2. Znanja o preventivnim mjerama, 3. Komunikacija o virusu, 4. Osjećaji za vrijeme trajanja epidemije, 5. Strategije nošenja s negativnim emocijama za vrijeme trajanja epidemije. U vrijeme restriktivnih mjera teško je ući u ustanove i neposredno provoditi istraživanja s vrlo malom djecom, stoga ovo istraživanje daje važan uvid u dječje percepcije o koronavirusu i vremenu provedenom u izolaciji od prijatelja i vrtića.
Ključne riječi: djeca predškolske dobi, dječje percepcije, epidemija, koronakriza, izolacija
Uvod
U siječnju 2020. godine Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) proglasila je izbijanje nove koronavirusne bolesti (COVID-19) hitnim slučajem za međunarodno javno zdravstvo. Svjetska zdravstvena organizacija iskazala je zabrinutost zbog visokog rizika širenja COVID-19 u zemljama diljem svijeta. U ožujku 2020. godine Svjetska zdravstvena organizacija procijenila je da se COVID-19 može okarakterizirati kao pandemija. Svjetske zdravstvene organizacije i tijela javnog zdravstva diljem svijeta djeluju u sprječavanju te pandemije. Međutim, ovo je krizno vrijeme stresno za cijelo stanovništvo (WHO, 2020). Pandemije su rijetke, ali mogu biti pogubne krize koje mogu utjecati na živote mnoge djece i njihove obitelji fizički, socijalno i psihološki (Sprang i Silman, 2013). Jedna od osjetljivih skupina, koja se vrlo brzo morala prilagoditi pandemiji, upravo su djeca i adolescenti (Sharma, Majumder i Barman, 2020). Djeca nisu ravnodušna na dramatični utjecaj pandemije COVID-19. Doživljavaju strah, neizvjesnost, fizičku i društvenu izolaciju te mogu propustiti školu duže vrijeme. Razumijevanje njihovih reakcija i osjećaja ključno je za pravilno zadovoljavanje njihovih potreba (Jiao i sur., 2020). Sprang i Silman (2013) prikupili su podatke na uzorku od 586 roditelja koji su se odnosili na psihosocijalne reakcije djece i njih kao roditelja na pandemijske katastrofe. U prikupljanju podataka rabili su mješovitu metodologiju: upitnike, fokus-grupe i intervju. Rezultati istraživanja pokazali su da je velik dio roditelja (44 %) koji su bili u karanteni ili izolaciji prijavio kako njihova djeca nisu trebala usluge skrbi iz područja mentalnog zdravlja, a ostatak roditelja (33,4 %) izvijestio je kako su se njihova djeca počela koristiti uslugama skrbi iz područja mentalnog zdravlja, za vrijeme ili nakon pandemije, povezano s njihovim iskustvima pandemije. Najčešće dijagnoze te djece bili su akutni stresni poremećaj (16,7 %), poremećaj prilagodbe (16,7 %) i žalovanje (16,7 %).
U kineskoj pokrajini Shaanxi napravljeno je rano istraživanje ponašajnih i emocionalnih reakcija kineske djece tijekom epidemije COVID-19. S obzirom na restriktivne mjere kretanja koje su kineske vlasti donijele kako bi spriječile daljnje širenje zaraze COVID-19, roditelji su popunjavali online upitnik o ponašajnim i emocionalnim odgovorima djece na epidemiju. Rezultati istraživanja, dobiveni na uzorku od 320 djece u dobi od 3 godine do 18 godina, pokazali su da su najčešći ponašajni i emocionalni problemi bili pretjerana povezanost s roditeljima, rastresenost, razdražljivost i strah od postavljanja pitanja o epidemiji. Također, rezultati su pokazali da je veća vjerojatnost da se u djece vrtićke dobi od 3 godine do 6 godina pojave simptomi kao što su pretjerana povezanost s roditeljima i strah da će im se članovi obitelji zaraziti (Jiao i sur., 2020).
Istraživanje koje je napravljeno na uzorku 1143 roditelja djece i mladih od 3 do 18 godina, a koje je proučavalo neposredne psihološke učinke karantene COVID-19 na mlade iz Italije i Španjolske pokazalo je da čak 85,7 % roditelja uočilo promjene u emocionalnom stanju i ponašanju svoje djece tijekom karantene. Najčešći simptomi bili su poteškoće s koncentracijom (76,6 %), dosada (52 %), razdražljivost (39 %), nemir (38,8 %), nervoza (38 %), osjećaj usamljenosti (31,3 %) i brige (30,1 %) (Orgilés, Morales, Delvecchio, Mazzeschi, i Espada, 2020).
Imran, Zeshan i Pervaiz (2020) u svome radu navode najčešće simptome stresa u male djece tijekom pandemije. Kod male djece stres tijekom pandemije najčešće se očituje u negodovanju i razdražljivosti, nemogućnosti koncentriranja, različitim regresivnim ponašanjima (sisanju prsta, nekontroliranju mokrenja i/ili stolice, zahtjevima da ih se nosi), promjenama u obrascima spavanja, buđenju tijekom noći, noćnim morama. U zaključku autori navode da bi se intervencije trebale usredotočiti na njegovanje otpornosti kod djece i adolescenata boljom komunikacijom zbog rješavanja dječjih strahova i zabrinutosti, poticanjem strukture i rutina te tjelesnih aktivnosti.
Istraživanje naslovljeno Kako pandemija COVID-19 utječe na mentalno zdravlje djece i adolescenata? iz 2020. godine saželo je važne i dostupne podatke o mentalnom zdravlju djece i adolescenata tijekom pandemije COVID-19 iz analiziranog 51 članka vezanog uz tu temu. Rezultati su očekivano pokazali različite odgovore na stres u različitim razvojnim fazama. Međutim, djeca svih razvojnih faza pokazala su višu stopu depresije, anksioznosti i posttraumatskih simptoma, kao što je za očekivati nakon bilo koje visoko traumatske pojave (Marques de Miranda, da Silva Athanasio, Cecília de Sena Oliveira, i Simoes Silva, 2020).
U Sjedinjenim Američkim Državama provedena je anketa u lipnju 2020. godine na razini države. Cilj ankete bio je utvrditi promjene fizičke i emocionalne dobrobiti roditelja i djece s obzirom na pandemiju. Rezultati su pokazali da je 27 % roditelja prijavilo pogoršanje vlastitog mentalnog zdravlja dok je njih 14 % izvjestilo o pogoršanju ponašajnih problema svoje djece. Pogoršanje mentalnog zdravlja roditelja dogodilo se usporedno s pogoršanjem ponašajnih problema djece u gotovo jednoj od deset obitelji (Patrick, Henkhaus, Zickafoose, Lovell, Halvorson, Loch, Letterie i Davis, 2020).
Karantena zbog virusa COVID-19 imala je učinke na živote većine djece i adolescenata. Odnose s prijateljima i rutine odlaska u vrtić ili školu zamijenila su virtualna druženja i nastava. Razonoda na otvorenom ograničena je na zatvoreni prostor. Zatvaranje je bilo neophodno za suzbijanje pandemije, ali prekid socijalnih kontakata i zabrana izlaska iz kuće mogu imati neposredne psihološke učinke na djecu i adolescente. U javnosti su se vodile diskusije oko toga hoće li karantena utjecati na djecu ili će se djeca moći prilagoditi novoj situaciji bez pretjeranog emocionalnog opterećenja. Znanje ima li karantena učinak na psihološku dobrobit djece, pomoglo bi profesionalcima u provođenju preventivnih mjera (Orgilés i sur., 2020).
Svjetska zdravstvena organizacija (WHO, 2020) trenutačno vrijeme opisuje kao vrijeme pojačanog stresa i krize te navodi kako je očekivati da su djeca zahtjevnija i da traže više pažnje od svojih roditelja. Također, Svjetska zdravstvena organizacija preporučuje iskren i dobno primjeren razgovor radi olakšavanja dječje anksioznosti. Općenito govoreći, širi se baza znanja o dječjim reakcijama na traume i štetne događaje, ali opisi njihovih reakcija tijekom epidemija ostaju oskudni (Klein, Devoe, Miranda-Julian i Linas, 2009).
Metoda
Sudionici
Sudionici su osmero djece iz jednog vrtića u Osječko-baranjskoj županiji. Djeca su sudjelovala u vođenim grupnim raspravama, odnosno u dvjema fokus-grupama 12. i 13. svibnja 2020. godine odnosno prvi tjedan koji su se djeca mogla vratiti u vrtić nakon zatvaranja svih vrtića u Republici Hrvatskoj koje je trajalo od 16. ožujka 2020. godine do 11. svibnja 2020. godine. Dob djece bila je od 4 godine do 6 godina, a u prosjeku 5 godina (59 mjeseci). U fokus-grupama sudjelovale su tri djevojčice i pet dječaka. Uzorak je bio prigodan.
Postupak
Roditelji svih sudionika i sami sudionici bili su upoznati s ciljevima istraživanja, a roditelji su potpisali pisane suglasnosti. Djeca su prije početka diskusije bila upoznata s ciljem istraživanja, bila su upitana o razumijevanju rečenog te su na kraju djeca dala informirani verbalni pristanak za sudjelovanje u istraživanju. Sva su djeca bila obaviještena o tome da mogu u bilo kojem trenutku odustati od istraživanja. Obje fokus-grupe trajale su oko 20 minuta i vođene su prema istraživačkom protokolu u prostorijama vrtića. Na početku su diskusije djeci bile dane slagalice koje su za vrijeme diskusije mogli slagati jer su neki istraživači primijetili da je davanje igračaka za vrijeme diskusije djecu činilo opuštenijima te da su djeca kada su imala igračke za vrijeme diskusije u fokus-grupama kvalitetnije i bogatije odgovarala na pitanja moderatora (Morgan, Gibbs, Maxwell i Britten, 2002).
Istraživački protokol sastojao se od devet pitanja. Na početku je razgovora djeci postavljeno uvodno pitanje: Hoćete li malo pričati sa mnom i slagati slagalicu?, a potom i prijelazno pitanje: Znate li zašto niste išli u vrtić u zadnje vrijeme?Nakon toga uslijedila su ključna pitanja: Što je to virus? Kako nam može naštetiti? Znate li kako možemo dobiti taj virus? Možemo li učiniti nešto da ne dobijemo virus? Jeste li s nekim razgovarali o koronavirusu? Ima li nekih mjesta na koja inače idete, a zbog virusa niste mogli? Na kraju je djeci postavljeno završno pitanje: Zanima li vas još nešto o koronavirusu? Ako želite, možete mi postaviti bilo kakvo pitanje.
Rezultati analize sadržaja i rasprava
Sadržaj audiosnimki preslušan je i transkribiran, a u transkripciji audiosnimki korišten je računalni program Nvivo. Kvalitativnom analizom sadržaja induktivnim su putem razvijene sljedeće kategorije: 1. Znanja o virusu, 2. Znanja o preventivnim mjerama, 3. Komunikacija o virusu, 4. Osjećaji za vrijeme trajanja epidemije, 5. Strategije nošenja s negativnim emocijama za vrijeme trajanja epidemije. Prikaz primjera organizacije podataka razvidan je u tablici, aovakvim načinom obrade podataka tekst razgovora fokus-grupa sažet je i strukturiran kako bi se mogao lakše tumačiti.
Rezultati
|
Izvorni tekst i određivanje jedinice kodiranja |
Kodovi 1. reda ključne riječi |
Kodovi 2. reda Dimenzije |
Kodovi 3. reda kategorije |
Kodovi 4. reda područja |
|
To je bolest u gradu... u svim gradovima.
Mogao sam se zaraziti, biti bolestan i ići u bolnicu. |
Pandemija Zaraza, medicinska intervencija |
Zarazna bolest, Hospitaliziranje |
Doživljaj virusa COVID-19 |
Znanja o virusu |
|
Moramo se štititi, biti kod kuće.
Da smo kod kuće, a ja u autu imam dezinfekcijska sredstva i kod kreveta.
Moramo prati ruke. |
Zaštita Higijena, dezinfekcija Higijenske navike |
Neizlaganje virusu, higijenske navike |
Doživljaj preventivnih mjera |
Znanja o preventivnim mjerama |
|
Pričao sam malo s mamom i tatom, kažu da ne treba ić' van po koroni.
Da (pričala sam), s mamom, tatom, bakom i djedom.
Teta Kristina (odgojiteljica) je pričala o tom.
|
Razgovor s roditeljima, informacije Razgovor s roditeljima i rodbinom Odgojiteljičine informacije |
Informativni razgovor u obitelji i vrtiću |
Prikupljanje informacija razgovorom |
Komunikacija o virusu |
|
Ja sam bio tužan zato što nisam mogao ići van.
Ja sam bio tužan zato što nisam išao u vrtić, a nisam plakao.
Bilo mi je dosadno onda sam se igrala. ... ja se nisam igrao, ja sam gledao filmove ... a ja jesam sa slagalicama ... ja sam se (igrala) s konjima ... ja sam pogledao 99 filmova
|
Tuga, nemogućnost izlaska Tuga, nemogućnost odlaska u vrtić Dosada Igra Film Slagalice Igračka konj Film |
Tuga i dosada zbog nemogućnosti izlaska Igra i mediji |
Doživljaji vlastitih osjećaja za vrijeme epidemije Doživljaj osobnih strategija nošenja s negativnim emocijama |
Osjećaji za vrijeme trajanja epidemije Strategije nošenja s negativnim emocijama za vrijeme trajanja epidemije |
Znanja o virusu COVID-19
Anketom koja je provedena od travnja do svibnja 2020. godine, telefonskim putem na uzorku od 241 djeteta u dobi od 10 do 17 godina, dobiveni su sljedeći rezultati. Sva su djeca znala za koronavirus, ali samo polovica njih (57 %) znala je da je to virus koji može uzrokovati tešku bolest. Ovo je dovelo do zabrinutosti s obzirom na to da je riječ o visoko prenosivom COVID-19 virusu. Rezultati te ankete bili su iznenađujući jer su pokazali da više znanja o virusu pokazuju djeca u ruralnim (61 %) nego u urbanim sredinama (53 %) (Sithon, 2020).
U ovome istraživanju svih osmero djece bilo je upoznato s koronavirusom, odnosno djeca su znala da nisu išla u vrtić zbog pojave virusa te su pokazala znanje o tome da je virus prisutan u cijelom svijetu: To je bolest u gradu... u svim gradovima. Također, kao i u prethodno spomenutom istraživanju u kojem je većina djece percipirala virus kao opasan (85 %), i u ovome istraživanju djeca su navodila da je virus vrlo opasan: Mogao sam se zaraziti, biti bolestan i ići u bolnicu. Također, djeca su znala da se virusom mogu zaraziti djeca i odrasli, a neka su djeca čak spominjala i kućne ljubimce.
Istraživačica: Recite mi, mogu li taj virus dobiti djeca?
Djevojčica: Da, mogu i mace.
Istraživačica: Što mislite, za koga je virus najopasniji?
Djevojčica: Za malu bebu.
Istraživačica: Mislite li da je opasniji za malu bebu ili za stare bake i djedove?
Dječak: Za stare bake i djedove.
Znanja o preventivnim mjerama
U ovome su istraživanju djeca navodila nekoliko preventivnih mjera. Primjerice, navodila su ostajanje kod kuće, odnosno što manje izlaganje riziku zaraze: Moramo se štititi, biti kod kuće. Osim neizlaganja virusu, djeca su spominjala higijenske navike i dezinfekcijska sredstva: Da smo kod kuće, a ja u autu imam dezinfekcijska sredstva i kod kreveta.; Moramo prati ruke.
U istraživanju iz Kambodže (2020) velika većina djece (99,2 %) navodila je pranje ruku kao preventivnu mjeru, a nakon toga nošenje maske (80,1 %) (Sithon, 2020). U ovome istraživanju ni jedno dijete nije spomenulo nošenje maske kao preventivnu mjeru zaštite od koronavirusa, a moguće je da je to zato što djeca predškolske dobi nakon navršene druge godine pa do nižih razreda osnovne škole, prema preporukama Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, nisu obvezna nositi masku. U skladu s tim, djeca ih ni ne percipiraju kao mjeru zaštite.
Komunikacija o virusu COVID-19
Komunikacija s predškolskom djecom o širenju zaraze i objašnjavanju bolesti ne bi trebala podrazumijevati samo pojednostavljivanje jezika i koncepata, nego se mora uvažiti dječje razumijevanje uzročno-posljedičnih veza i bolesti. U dobi od 4 godine do 7 godina dječje je razumijevanje pod utjecajem magičnog mišljenja, čije je obilježje dječje vjerovanje da misli, želje ili nepovezane radnje mogu uzrokovati određene događaje. Primjerice, dijete može vjerovati da određeno ponašanje ili određene misli mogu uzrokovati pojavu bolesti. Odrasle osobe moraju uzeti u obzir dječje razvojne faze i biti na oprezu pri objašnjavanju bolesti kako djeca ne bi neprimjereno krivila sebe i osjećala da je bolest kazna za njihovo loše ponašanje (Edwards i Davis, 1997). Dakle, slušanje dječjih percepcija i vjerovanja o virusu COVID-19 presudno je kako bi se djeci pružilo točno objašnjenje koje mogu shvatiti bez da se nepotrebno osjećaju krivima ili prestrašenima (Dalton, Rapa i Stein, 2020). U ovome istraživanju, a u vezi s komunikacijom i prikupljanjem informacija o koronavirusu, djeca navode kako su o tome razgovarala s primarnim skrbnicima, rodbinom i odgojiteljicama: Pričao sam malo s mamom i tatom, kažu da ne treba ić' van po koroni.; Da (pričala sam), s mamom, tatom, bakom i djedom.; Teta Kristina (odgojiteljica) je pričala o tom. U istraživanju autora Sithona (2020) većina je djece navodila da su se o koronavirusu informirala putem medija i društvenih mreža, dok je manji broj djece izjavio da su o koronavirusu razgovarali s obitelji. S obzirom na dob djece u ovome istraživanju, logično je očekivati da je komunikacija sa skrbnicima te s obitelji i odgojiteljima primarni način informiranja te da još nisu u mogućnosti prikupljati informacije od medija ili društvenih mreža jer su dobno neprimjereni njihovu uzrastu.
Osjećaji za vrijeme karantene
Dugačka razdoblja karantene mogla bi u djece uzrokovati porast anksioznosti, strah od zaraze i osjećaje frustracije, dosade, izolacije i nesanice (Roccella, 2019). Djeca su osjetljiva na emocionalni utjecaj traumatičnih događaja, posebice onih koji rezultiraju zatvaranjima škola, socijalnim distanciranjem i kućnim karantenama (Lubit, Defrancisci i Eth, 2003). Iz dječjih izjava u ovome istraživanju uočava se da su djeca artikulirala svoje osjećaje vezane uz restriktivne mjere: Ja sam bio tužan zato što nisam mogao ići van.; Ja sam bio tužan zato što nisam išao u vrtić, a nisam plakao. Vrijeme COVID-19 pandemije vrlo je neobično vrijeme za čovječanstvo, ali posebice za djecu koja su se za vrijeme koronakrize morala suočiti s golemim životnim promjenama. U okviru su preventivnih mjera škole i vrtići bili zatvoreni, što je djeci oduzelo osjećaj strukture, rutine i poticaja koje pružaju odgojno-obrazovne ustanove te osjećaj socijalne potpore njihovih vršnjaka, odgojitelja i učitelja. Vrlo je vjerojatno da će djeca u tom razdoblju osjećati brigu, tjeskobu i strah, tj. vrste strahova koje često osjećaju odrasli ljudi, a koji uključuju strah od smrti, strah od umiranja bliskih osoba i strah od primanja medicinske pomoći. Sve to pridonosi potencijalnom ugrožavanju mentalnog zdravlja i psihološke otpornosti tijekom pandemije u djece, navodi se na mrežnoj stranici Svjetske zdravstvene organizacije (WHO, 2020). Upravo ovakve strahove doživljavala su i djeca u ovome istraživanju, o čemu, primjerice, svjedoči izjava četverogodišnjeg dječaka: Meni su nedostajali baka i djed jer nisam iš'o kod njih zato što sam se bojao da ih ne bi zarazio da ne umru. Iz ove rečenice razvidno je da su vrlo mala djeca doživljavala strah od zaraze i smrti, a također i proživljavala novu svakodnevicu u kojoj su im nedostajale bliske osobe koje su inače često viđali. Osim straha od smrti, moglo se primijetiti da se djeca brinu oko zaustavljanja virusa te da su svjesna da bi vrijeme koronakrize moglo potrajati.
Istraživačica: Mislite li da je koronavirus prošao, da se više neće vratiti?
Dječak 1: Ali, rekli su da hoće, za jesen.
Djevojčica 1: Ne, nego za zimu.
Djevojčica 2: Malo je prošlo.
Istraživačica: Malo je prošao, ali će se vratiti?
Dječak 1: Da, ali na zimu, na ljeto se neće vratiti. Valjda će sad stalno ići korona.
Dječak 2: Neće nikad ni proći.
Strategije nošenja s negativnim osjećajima za vrijeme karantene
Iz dječjih izjava može se primijetiti da su djeca navodila igru kao oblik ispunjavanja vremena za vrijeme karantene: Bilo mi je dosadno, onda sam se igrala. Naravno, to ne čudi ako se u obzir uzme činjenica da djeca u igri iskušavaju razna stanja, raspoloženja i osjećaje. Igra se može promatrati kao oblik „emocionalne hiperventilacije“. U igri se kroz „emocionalnu hiperventilaciju“ djeca igraju i osjećajima straha, tjeskobe, napuštenosti (Wood, 2010). Igra je izuzetno važna u životu djeteta jer je ona više od same zabave. Ona je važan dio dječjeg intelektualnog, socijalnog i emocionalnog razvoja (Petrović-Sočo, 1999), stoga u kriznim situacijama igra može pomoći djeci da se nose sa stresom, anksioznošću i traumama vezanim uz te krizne situacije (Chatterjee, 2018).
Graber i sur. (2020) napravili su pregled literature vezane uz utjecaj karantene i restriktivnih mjera na dječju igru i dječju zdravstvenu dobrobit. Identificirali su sljedeće teme koje se odnose na dječju igru u restriktivnim uvjetima: dostupnost igre, učestalost igrajućih ponašanja, igra kao sredstvo izražavanja, igra kao podrška društvene povezanosti, igra kao sredstvo nošenja sa stresom i igra za razvoj vještina. Ovi autori navode da bi upravo igra mogla poticati nošenje sa stresom, izražavanje, socijabilnost i razvoj vještina tijekom razdoblja izolacije ili karantene.
Zaključak
Djeca su osjetljiva skupina koja doživljava strah, neizvjesnost te fizičku i društvenu izolaciju za vrijeme koronakrize te na duže vrijeme mogu propustiti školu i vrtić. Razumijevanje njihovih reakcija i osjećaja ključno je za pravilno zadovoljavanje njihovih potreba (Jiao i sur., 2020). Imajući na umu te informacije, ovo je istraživanje pokušalo kvalitativnom istraživačkom metodom fokus-grupe spoznati dječje percepcije, doživljaje, osjećaje i znanja vezana uz koronavirus, restriktivne mjere i novi način života koji pandemija zahtijeva. Upravo je u vrijeme restriktivnih mjera teško ući u ustanove i neposredno provoditi istraživanja s vrlo malom djecom, stoga ovo istraživanje daje važan uvid u dječje percepcije o koronavirusu i vremenu provedenom u izolaciji od prijatelja i vrtića. Iako ovo istraživanje daje uvid u dječje percepcije koronakrize njegova su ograničenja prigodni i vrlo mali uzorak te subjektivnost djece. U budućnosti bi bilo zanimljivo provoditi istraživanja koja obuhvaćaju veći uzorak i rabe mješovitu metodologiju. Istraživanja s predškolskom djecom koja se odnose na trenutačna iskustva i događaje koji se moguće neće ponoviti u bliskoj budućnosti trebaju biti brzo i učinkovito osmišljena kako bi što bolje mogli razumjeti razumijevanje, znanja i strahove predškolske djece te u skladu s njima reagirati u budućim izvanrednim situacijama. Retrospektivna istraživanja takvih situacija nisu toliko pouzdana jer je vrlo moguće da djeca predškolske dobi neće biti u stanju prisjetiti se svojih iskustava vezanih uz određenu tematiku koja se istražuje.
Literatura |
Adler, K., Salantera, S. i Zumstein-Shaha, M. (2019). Focus Group Interviews in Child, Youth, and Parent Research: An Integrative Literature Review. International Journal of Qualitative Methods, 18, 1–15. doi: 10.1177/1609406919887274.
Chatterjee, S. (2018). Children's Coping, Adaptation and Resilience through Play in Situations of Crisis. Children, Youth and Environments, 28(2), 119 – 145.
Clarke, A. (1999). Focus group interviews in health-care research. Professional Nursing, 14, 395 – 397.
Dalton, L., Rapa, E. i Stein, A. (2020). Protecting the psychological health of children through effective communication about COVID-19. The Lancet Child & Adolescent Health. doi:10.1016/s2352-4642(20)30097-3.
Edwards M., Davis H. (1997). The child’s experience. U: Counselling children with chronic medical conditions. Leicester, UK: British Psychological Society, 28 – 48.
Graber, K., Byrne, E. M., Goodacre, E. J., Kirby, N., Kulkarni, K., O’Farrelly, C. i Ramchandani, P. G. (2020, 26. svibnja). A rapid review of the impact of quarantine and restricted environments on children’s play and health outcomes. https://doi.org/10.31234/osf.io/p6qxt.
Klein, T. P., Devoe, E. R., Miranda-Julian, C. i Linas, K. (2009). Young children’s responses to September 11th: the New York City experience. Infant Ment Health, 30, 1 – 22.
Lubit, R., Rovine, D., DIefrancisci, L. i Eth, S. (2003). Impact of Trauma on Children. Journal of Psychiatric Practice, 9(2), 128 – 138. doi:10.1097/00131746-200303000-00004.
Marques de Miranda, D., da Silva Athanasio, B., Cecília de Sena Oliveira, A. i Simoes Silva, A. C. (2020). How is COVID-19 pandemic impacting mental health of children and adolescents? International Journal of Disaster Risk Reduction, 101845. doi:10.1016/j.ijdrr.2020.101845
Morgan, M., Gibbs, S., Maxwell, K. i Britten, N. (2002). Hearing children’s voices: methodological issues in conducting focus groups with children aged 7-11 years. Qualitative Research, 2(1), 5 – 20. doi:10.1177/1468794102002001636.
Orgilés, M., Morales, A., Delvecchio, E., Mazzeschi, C., & Espada, J. P. (2020). Immediate Psychological Effects of the COVID-19 Quarantine in Youth From Italy and Spain. Frontiers in Psychology, 11. doi:10.3389/fpsyg.2020.579038
Patrick, S. W., Henkhaus, L. E., Zickafoose, J. S., Lovell, K., Halvorson, A., Loch, S., Letterie, M. i Davis, M. M. (2020). Well-being of Parents and Children During the COVID-19 Pandemic: A National Survey. Pediatrics, 146 (4). doi:10.1542/peds.2020-016824
Petrović-Sočo, B. (1999). Važnost igre. Dijete, vrtić, obitelj: Časopis za odgoj i naobrazbu predškolske djece namijenjen stručnjacima i roditeljima, 4 (16), 10 – 13.
Roccella M. (2019). Neuropsychiatry service of childhood and adolescence - Developmental Psychiatry.
Shaw, C., Brady, L.-M. i Davey, C. (2011). Guidelines for research with children and young people. London: NCB Research Centre National Children’s Bureau.
Sithon, K. (2020). Understanding Knowledge, Attitudes, and Practices of Children about COVID-19. Save the Children International: Cambodia.
Sprang, G., Silman, M. (2013). Posttraumatic Stress Disorder in Parents and Youth After Health-Related Disasters.Disaster Medicine and Public Health Preparedness, 7(1), 105 – 110. doi:10.1017/dmp.2013.22.
Imran N, Zeshan M. i Pervaiz, Z. (2020). Mental health considerations for children & adolescents in COVID-19 Pandemic. Pakistan Journal of Medical Sciences, 67-72. doi: 10.12669/pjms.36.
Jiao, W. Y., Wang, L. N., Liu, J., Fang, S. F., Jiao, F. Y., Pettoello-Mantovani, M. i Somekh, E. (2020). Behavioral and Emotional Disorders in Children during the COVID-19 Epidemic.The Journal of Pediatrics. doi:10.1016/j.jpeds.2020.03.013.
Kelly, L. (2013). Conducting focus groups with child participants. Developing Practice: The Child, Youth and Family Work Journal, 36, 78 – 82.
Wood, E. (2010). Developing integrated pedagogical approaches to play and learning. E. Wood, P. Broadhead i J. Howard. Play and learning in the early years (1 – 9) London: Sage Publications Ltd.
World Health Organization. (2020). Mental health and psychosocial considerations during the COVID-19 outbreak[PDF dokument]. Preuzeto s https://www.who.int/docs/default-source/coronaviruse/mental-health-considerations.pdf.
World Health Organization. (2020). Mental health and psychological resilience during the COVID-19 pandemic. Preuzeto s https://www.euro.who.int/en/health-topics/health-emergencies/coronavirus-covid-19/news/news/2020/3/mental-health-and-psychological-resilience-during-the-covid-19pandemic#:~:text=Children%20are%20likely%20to%20be,mental%20well%2Dbeing.